ŠKRIPARI: Nikad ne zaboravi Vukovar!

Svake godine nekako u ovo vrijeme redovito počinjem biti drugačiji (napisat ću malo kasnije zašto) ali postajem i nervozniji, živčaniji i da ne nalazim prave riječi za opisati s događanjima okolo mene. „Bombardiranja“ sa svih strana raznoraznim velikim riječima, parolama, “pamfletima” , statusima, izvještajima, slikama, retrospektivama i busanju sviju, jednostavno odvratno. Pogađate radi se o obljetnicama koje nam predstoje „pad Vukovara“ , „ Herceg Bosna“ .

Tih dana su svi u „elementu“ natječemo se tko će složiti ljepšu poruku, tko će otići „negdje“ uslikati se te „dokazati“ tko zna kome u tih par dana “nešto” pa će opet nakon nekog vremena, možda i tu večer  18. studenog otići za prvi šank i cupkati u mjestu na glazbu onih koje je taj dan popljuvao, osudio, prokleo ili da opet ne tražim prigodne riječi, jednostavno mi bude zlo od svega pa se redovito i isključim tih dana od svega.

Ja se mogu isključiti, no mogu li stanovnici Vukovara?. Ti „mali“ ljudi kojima će u ovo vrijeme redovito doći svita ljudi u njihov Vukovar, koji će se ovih dana naslušati obećanja svakojakih šarlatana, koji će obećavati brda i doline. Onih koji će tu doći bez volje, po protokolu obaviti što trebaju (lažno obećati, slikati se, najesti, popiti …) i s podsmjehom ostaviti grad, ostaviti njegove stanovnike. No na sreću uvijek postoje iznimke. Doći će ovih dana u grad i dosta istinskih prijatelja Slavonije, Vukovara. Običnih ljudi, istinskih domoljuba, prekaljenih ratnika, koji će dati sve od sebe da te „male ljude“ obraduju ako ništa lijepom riječi, kojom čašicom više i dati im nadu da nisu sami i nisu zaboravljeni kad se prašine slegne i sve ovo prođe a oni ostanu sami. Jer ovih par dana brzo prođe a Vukovar ostaje kraj Dunava, njegovi ljudi uz svakodnevnu posjetu Memorijalnom groblju ostaju voditi svoju novu bitku, kako preživjeti iz dana u dan, ne ovih par dana nego cijelu godinu.  E to je ključno ovi ljudi žive cijelu godinu i Vukovaru znači puno kad ih se ljudi sjete kroz godinu a ne samo u ovo vrijeme, dokazano do sada masu puta jer se u Vukovar ide kad se ne treba po protokolu ponašati kad bez problema možeš otići na Ovčaru, Memorijalno groblje, Bolnicu, križa gdje se Vuka uljeva u Dunav, Borovo selo (kad na stadionu do spomenika utakmicu igraju ljudi u dresovima Zvezde i Partizana), Budžak, Trpinjsku, Mitnicu, Sajmište itd itd. Išlo se i ići će se opet jer Vukovar je:

•  * Vozili smo cijelu noć da stignemo i već tamo od Nuštra tijelo počinje biti drugačije, neki će krenuti desno prema Bogdanovcima  ali mi po pravilu uvijek skrenemo lijevo i prođemo kroz Pačetin, Bršadin jer prvo posjetimo spomenik našeg Blage Zadre na Trpinjskoj  uvijek se tim putem i vratimo , to ne mogu opisati ali vuče nas uvijek. Prolazeći  kroz ta mjesta baš osjetiš ono nešto.  Nakon vožnje cijelu noć spuštaš se prema gradu, pokaže se „Silos“, u to vrijeme se baš dobije signal radio Vukovara onog radija s kojeg se javljao Siniša Glavašević i krenu stihovi,   „kada vidiš kamen na kojemu piše,da je ratnik pao i nema ga više,nemoj samo proći k’o da ne postoji, tu su hrabro pali prijatelji moji . Slusaj kako grmi, kako more pjeni,pitaju te jesu li zaboravljeni,za njih se pomoli, nek’ mi braća znaju heroji se nikad ne zaboravljaju“. Priča u autu staje, gledam momke okolo sebe svi gledaju negdje u prazninu, dlake na rukama se dižu, tišina govori sama za sebe

•  * Jedan drugi put , slična ekipa i slično putovanje i tako skoro slično mjesto, slično i vrijeme . Rano jutro, magla se lagano diže s ravnice, raskrsnica pred nama a na njoj stoji vojnik u ful unifomi. Približavamo se i vidimo nasmijan lik pukovnika Janjića (Tromblona) koji je poznajući ga vjerovatno stajao cijelu noć tu i usmjeravao ljude gde da idu. Nevjerovatna količina energije u tako izmučenom tijelu, energija koja ne može da ne pređe na tebe.

•  * Neki treći put , žurilo nam se s Memorijalnog groblja a auta su nam bila u centru i onako stanemo kraj puta i nailaze baka i djed u autu i staju nam. Vidim da su stari i kažem , neka lagano ćemo mi pješice. Na to baka kaže „sine moj uđite, odvest ćemo vas gdje god treba“. Starci su živjeli par metara dalje na Mitnici ali su nas bez problema niti da smo ih zaustavljali odbacili do samog centra. U tih desetak minuta ili manje vožnje sam shvatio bit Vukovara. Baka me je pitala „od kuda ste?“  kada sam joj rekao, pokazale su joj se suze u očima. Ispričala je jednu priču na koju bi i ja najrađe zaplakao ali ne mi muškarci ne plačemo zar ne? Skratit ću , ali poanta je da njih ne zanima ovih par dana, njima je život svodi da svakodnevno dva puta odu do Memorijalnog groblja pomoliti se i upaliti svijeću za njihovog sina i tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. S vremena na vrijeme javim se toj baki ona je za mene Vukovar.

Mogao bi’ još dosta crtica napisati, jer svaki put kad’ smo bili gore veže nas nešto posebno i ne, nikada ne idemo u ovo vrijeme u Vukovar, idemo kad možemo, kad smo na proputovanju, kad osjetimo, na Memorijalni turnir Blage Zadre…. Vukovar su ti mali ljudi i oni ti uvijek dokažu i pokažu, ti mali dobri ljudi s velikim srcem koji se vjerovatno sada osjećaju kao i ja. Želeći nešto, misleći o tome a to će teško dočekati. Ali hrabro će istrpiti svu silu svijeta koji će doći u njihov grad, gledati to naslikavanje i paradu „pozera“ , licemjerne političare a najrađe bi  sve stjerali u tri PM i na kraju će ostati “sami” kao i uvijek, boriti se samo za sebe cijele godine do idućeg puta i ovog vremena. Nadam se da se „mi“ ipak vidimo puno, puno  prije. EKONNP ’96

(www.jabuka.tv)