U četvrtak su u Širokom Brijegu započeli “Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca” u povodu obilježavanja 76. obljetnice ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjega.
Najprije je bila krunicu u 17:30 u samostanskoj crkvi koju je predmolio đakon fra Džoni Dragić s ministrantima, a nakon toga u 18:00 sv. misa zadušnica za sve pobijene.
Ove godine prva tri dana sv. mise predvode i na njima propovijedaju zlatomisnici rodom iz župe Široki Brijeg. Tako je sinoć sv. misu predslavio fra Karlo Lovrić, poznat po dušobrižničkom radu u hrvatskim katoličkim misijama diljem Švicarske. Trenutno se nalazi u župi Međugorje gdje posebno radi s bolesnicima i starijima.
Misna čitanja i molitvu vjernika predvodili su ministranti. Misno slavlje, pak, pjevanjem su animirali članovi zbora sv. Nikole Tavelića iz Dobrkovića pod vodstvom Marije Cigić.
Fra Karlo je u svojoj propovijedi istaknuo sljedeće:
Još uvijek se traže ubojice imenom i prezimenom. Pa da ih i pronađemo, bi li se išta promijenilo s obzirom na naše mučenike? Možda bi bilo više gnjeva i srdžbe u našem srcu?! Dakako, fratre je ubila mržnja prema Bogu i hrvatskom čovjeku. Fratarski habit i širokobriješka gimnazija bili su samo povod za ubojstvo. Kao i Judin poljubac Isusu u Maslinskom vrtu! To je onaj, držite ga! Kako su se osjećali ubojice nakon tako strašnoga zločina ovdje? Možemo samo nagađati. Možda su pjevali, kao i oni devedesetih godina u Vukovaru? Ali, i ne znajući oni su pomogli da krv mučenika bude sjeme kršćana, sjeme još jače vjere. Baš kao i u prva kršćanska vremena!
Osim što je ubijeno 66 fratara, nekolicina je bila u raznim kazamatima, a mali broj na slobodi ali uvijek u strahu kada će i oni doći na red. Mogli bismo reći, Hercegovačka franjevačka provincija doživjela je svoj Veliki petak, iako je bila srijeda – Provincija se nalazila na križu. Sve školske ustanove bile su zatvorene ili oduzete. Ostala je bez gimnazije, konvikta, sjemeništa, novicijata, bogoslovije! Uza sve to, samo dvadesetak godina poslije, Provincija je doživjela procvat – duhovno proljeće – imala je preko 60 studenata – bogoslova i mladomisnika. Možda više nego ijedna druga hrvatska provincija! Dakako, uz pomoć škola u Splitu, Zadru, Sinju, Dubrovniku, Visokom…
I danas se naša Provincija hrani plodovima te mučeničke krvi. Javljaju se svake godine novi mladići koji žele obući fratarski habit, ne iz prkosa, osvete i mržnje prema ubojicama i onima koji brane tadašnje ubojice, nego žele nastaviti tamo gdje su pobijeni fratri stali – propovijedati Veselu vijest opraštanja, ljubavi, a ne mržnje i osvete. Oni koji su okrvavili ruke te srijede 7. veljače ili drugih dana u veljači četrdesetpete godine, ne samo prolijevajući fratarsku krv, nego i krv naših očeva i hrvatskih mladića, zacijelo to ne bi učinili da su odrastali u obiteljima u kojima se gajila i živjela kršćanska ljubav prema Bogu i bližnjemu.
Na kraju sv. mise vicepostulator fra Miljenko Stojić zahvalio se pjevačima i čitačima te dodijelio nagrade na ovogodišnjem Nagradnom natječaju na temu pobijeni hercegovački franjevci, za uzrast djeca.
Prva nagrada pripala je sestrama Valentini i Ivani Begić, učenicama OŠ Vranić za prozni rad pod nazivom “Širokobriški mučenici”. Drugu nagradu osvojila je Marta Crnjac, učenica Druge OŠ u Širokom Brijegu, njezin rad nosi naslov “Pobijeni hercegovački franjevci”. Treća nagrada ide u ruke učenici Prve OŠ Široki Brijeg Natali Topić za literarni rad “Pobjede nad pobjedama”.
(www.jabuka.tv)
Dani širokobrijeških mučenika bio bi sasvim prikladan naziv. Odnosno bio je, pa je netko dubokouman zaključio da naziv nije dovoljno krvav. Ne znam zašto se inzistira na “pobijenosti”. Pa zna se što je i kako bilo. Treba kostima dati da miruju, odati im hvalu i čast, ali dostojanstveno, a ne ih prekapati krkanlukom i jezičnim banalizmom.
Okreću se mučenici u grobu. Ne od svojih ubojica, nego od ovih koji se kunu u njihovo ime danas.
Iz moje kuce trojica se nisu vratila 45 svi su mucenici ne samo pobijeni franjevci!
Iz moje kuće isto trojica, trebalo bi se organizirati u kakvu udrugu i evocirati uspomene na pobijene. Godišta 1919, 1922 i 1925. godište rođenja i svi su pobijeni po završetku Drugoga svjetskoga rata kojega su dočekali živi. Za jedan grob se zna, dok za drugu dvojicu postoje priče gdje su zadnji put viđeni živi. Moglo bi se krenuti u određena istraživanja, prekopavanja arhiva i zapisa i natjerati vladajuću kastu većem posvećenju ovoga problema.
Kako dugo treba vam da objavite komen ili je cijedilo gusto
Ja napis P.U.M.B. Te da su pobijeni po nalogu ćace bivseg Predsjeki Josipovica i ne objaviste. Sta sam lose napisao.????????
Ko god prati i zanima ga zna da postoje dani i sjecanja na sve pobijene i nestale iz drugog sv.rata i poraca pa mislim da se niko ne treba osjecat zakinut po tom pitanju a nasim pobijenim fratrima treba posebna cast