Široki Brijeg: Fra Goran Azinović u srijedu objašnjava zašto je pesimizam koristan

Da je kojim (nesretnim) slučajem hrvatski narod vjerovao od 1945 g.pa sve do prvih demokratskih izbora 1990. ,da je pesimizam koristan-nikada hrvatski narod ne bi imao svoju državu. Srećom, u hrvatskom narodu svih tih turobnih, bremenitih i još više turbulentno vremenitih bezbožničkih vremena, nikada pesimizam nije bio ona glavna krilatica koja bi mogla od naroda žrtve stvoriti narod bez optimizma koji ne bi znao pravilno rasuđivati.
Ne može se sve i da hoče, nuditi laž pod istinu!
Tko dobro razlikuje ,dobro poučava-kaže latinska izreka.
U današnjoj Hrvatskoj isto kao i nekad prije i danas imamo posla sa starim mješinama i sa starim vinom.
Jednostvno, kao što Evanđelje izričito kaže novo vino u nove mješine, tako isto i danas potraga za istinom ne smije imati u sebi nikakva straha.
Današnji čovjek, kršćanin, treba slobodno razmišljati, govoriti i djelovati. Bez straha, jer samo čovjek lišen straha i čovjek čiste svijesti i savijesti-istinski je slobodan čovjek.
A takav čovjek ,slobodan i samosvjestan taj prostor slobode i duhovnosti može pronaći samo u dodiru vremenitog i prolaznog s onim što je vječno i apsolutno neprolazno. To je onaj iskonski dodir, susret čovjeka i Boga.
Susret Boga sa svojim stvorenjem.
Susret s onom duhovnom stvarnošću koja je iznad ove naše zemaljske stvarnosti. Nad tom duhovnom stvarnošću i realnošću ne postoji nikakva viša sila jer ovisi o našoj slobodnoj volji i božjim zakonima koji su nam odavno dati.
U toj stvarnosti naš odnos, odnos pojedinca kao i odnos cijellog hrvatskog naroda prema Bogu ,dolazi na prvo mijesto.
Ne postoji ništa iznad tog odnosa, jer se isto pojedinac kao i narod može samo prepustiti mističkoj predanosti Božje volje koja nam može pomoći svojim neizmjernim milosrdjem.
Još je papa Leon X pisao o Hrvatima kao predziđu kršćanstva s optimizmom. Ne s pesimizmom nego s optimizmom.
Cijeli hrvatski narod i dan danas nosi onaj isti-križ cijel nacije- o kojem je davno pisao A.G.Matoš.
Taj križ nam ostaje vječan i vječno u nama prisutan jer se nitko ne može odreći onoga što su naši pređi primili prije 13 stoljeća i predali ga nama u baštinu.
Tu baštinu mi smo dužni održavati pod svaku cijenu i nema načina da ju odbacimo. Danas, na kraju drugog destljeća dvadeset i prvog stoljeća mi Hrvati moramo sebi postaviti pitanje kamo idemo i koji su naši istinski interesi i ciljevi?
Doista , na koju ćemo stranu?
ne znamo da li itko postoji tko bi to mogao znati ali se nešto ipak da naslutiti.
Narodi rastu, zriju, i postaju svijesni kao ljudske duše.
Svijest o sebi, svijest o nama treperi u našoj povijesti i osvijetljava nam put ka našoj budućnosti. O nama ovisi hoće li taj put biti uzaludan, hoćemo li se izgubiti ili ćemo pak izdržati i vječno ostati tu gdi nas je Bog doveo i blagoslovio.