Rad u Danskoj: “Šok mi je višak slobodnog vremena, u Hrvatskoj sam radio 16 sati dnevno”

Franko F. 46- godišnji je Splićanin koji je prije dva tjedna otišao u Dansku. Opisao je kako je u Hrvatsoj vodio većinu posla kod privatnika za kojeg je radio, rijetko bi dobivao slobodne dane, a morao je i raditi poslove koji mu nisu u opisu radnog mjesta.

Bilo je godina kada uopće ne bi dobio ni godišnji odmor, opisao je svoju situaciju ovaj muškarac za Splitski dnevnik.

Hladno je, vlažno, sunce se rijetko vidi, ljudi nisu baš pristupačni, ali opći dojam odaje stabilno društvo i uređenu državu. Još se nisam prihvatio učenja jezika, pa mi je zasad najveći problem previše slobodnog vremena. Počinjem raditi 1. veljače, a posljednjih 10 godina mi je radni dan u prosjeku trajao 16 sati. Ovaj višak slobodnog vremena mi je svojevrsni šok. Ne znam što da radim s njime i kako da ga ispunim, kaže Franko.

U Danskoj će raditi u tvrtki za instalaciju ventilacijskih i klimatizacijskih sustava, a radni dan će mu biti upola kraći, a plaća četverostruko veća od one koju je imao u Hrvatskoj.

Iako mi je do radnog mjesta trebalo tri i pol sata vožnje trajektom i kombijem, zbog prirode posla sam stalno noćio na otoku. Tako da su posljednjih deset godina djeca praktički odrastala bez mene, iako sam bio jako blizu. Sada sam tisućama kilometara daleko od njih, ali paradoksalno je da je situacija ista kao i kad sam bio udaljen samo 50 kilometara. Umorila su me lažna obećanja da će se stvari promijeniti. Kada se osvrnem čudim se što sam toliko dugo trpio izrabljivanje. No kao i većina Hrvata koji imaju djecu i kredit, nisam mogao birati, morao sam čuvati posao, jer se novi teško nađe, nastavlja Franko.

Kada se napokon odlučio na drastičnu promjenu, popričao je sa suprugom koja ga je podržala. Djeca su već odrasla pa su razumjela očevu odluku. Franko je potom obavio svu potrebnu papirologiju, kupio kartu za avion i odletio u Dansku. Zasad ne planira polagati temelje za život u kojem bi mu se naknadno pridružio ostatak obitelji. No ne isključuje i tu mogućnost.

Osim posla koji me je satirao psihički i fizički, najviše me iritirala cjelokupna situacija u državi. Ili je bolje da kažem u tragikomičnoj verziji države. Ponekad bih poželio instant lobotomiju, pa da ne razumijem ni slova od svega što pročitam u novinama i čujem na televiziji.

Pokušao sam se distancirati od svega, ali od tolike količine laži, prevara i izdaja nemoguće je pobjeći.

Možda me u Danskoj spašava nepoznavanje jezika, ali i bez toga razlika u životu je nemjerljiva. Na kraju krajeva ovdje sam došao kako bih zaradio, otplatio kredit i lakše školovao djecu. Pošteno ću raditi kao i cijelog života, a što je najvažnije – prvi put u životu ću biti i pošteno plaćen, optimistično je Franko završio svoju emigrantsku ispovijest.

(www.jabuka.tv)