PRVO PA MUŠKO PROSLAVLJENE KRSTITKE ROJSOVOG UNUKA

ŠIROKI BRIJEG – Prava hercegovačka fešta jučer je upriličena u restoranu “Borak” u Širokom Brijegu. Na njoj se okupilo više od 120 uzvanika koji su došli proslaviti krstitke malog Slavena Ivankovića Lijanovića, izdanka poznate širokobriješke obitelji. Osim u malog slavljenika, oči svih najviše su bile uprte u njegova dva djeda, Slave, po kojem je i dobio ime, i Ljubu Ćesića Rojsa, kojem je ovo prvo unuče. Oba djeda nisu skrivala sreću i zadovoljstvo prinovom u svojoj obitelji, posebice Rojs kojem je ovo prvo unuče.
– Osjećam se sretno i ponosno, nemam riječi. Evo i ja dočekah prvo unuče, hvala Bogu, živo je i zdravo i to je ono najvažnije. A sad sve ostalo ovisi o roditeljima u kojem će ga pravcu usmjeriti, kazao je Rojs.

Neće ga razmaziti

Na pitanje hoće li ga razmaziti budući da mu je to prvo unuče, rekao je da neće, jer bolje je da dijete bude čvrsto, nego razmaženo.
– Nije ni mene nitko razmazio. Znam da kažu da se prvo unuče najviše voli, ali ja smatram da, ako je čovjek pravi, onda mora voljeti sve podjednako, ne smije dijeliti, ističe Rojs. Nije mu, kaže, žao što unuk nije dobio ime po njemu. Ipak, od 4 kćeri udao je tek prvu, a ima i dva sina, pa se nada brojnoj unučadi, pa će se valjda jedno nazvati i po njemu.
– Kada bih se ja pitao, onda bi bilo po čovjeku kojeg ja najviše volim, kojem sam ostao vjeran do groba, a to je prvi predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman. I sinu sam dao ime po njemu, a kada se, ako Bog da, rodi još koje unuče, moj prijedlog će biti da se da još jedno ime Franjo, rekao je Rojs.

Peto unuče

Drugi djed Slaven Ivanković Lijanović kaže da je sretan što je prinova dobila ime po njemu. Ipak, to mu je peto unuče, pa je, kaže, bilo i vrijeme. Drago mu je, kako kaže, što su, unatoč tomu što mu sin i nevjesta žive u Zagrebu, odlučili proslaviti krstitke baš u Širokom Brijegu.
Uz ponosne djedove i bake, roditelje Ivanu i Ivana, na proslavi su bili nazočni brojni prijatelji i rodbina. U ugodnoj atmosferi uz tradicionalna hercegovačka jela zapjevalo se i zagangalo te nazdravljalo malom Slavenu koji je u sigurnom maminom naručju samo promatrao što se događa oko njega.

Rojs : I dalje bijem svoje bitke

Iako se u posljednje vrijeme povukao iz javnog života, Rojs ne miruje, te nam je u razgovoru spomenuo kako i dalje bije bitke po sudovima tražeći pravdu za 66. pukovniju koja već 12. godinu pokušava riješiti svoj status. Podsjetimo, status čak 2312 pripadnika bivše 66. pukovnije HV-a od 2000. do danas ostao je neriješen s obzirom da su većini pripadnika pukovnije radne knjižice još uvijek u Ministarstvu obrane RH, koje negira bilo kakvu vezu s tom postrojbom. Kako se situacija godinama nije rješavala, bivši pripadnici 66. pukovnije odlučili su tužiti Hrvatsku zbog neuvezanog radnog staža, neisplaćenih plaća, terenskih dodataka i slično.
– To privodim kraju i moj najsretniji dan u životu će biti kada riješim status svih 2312 pripadnika pukovnije. Bijem bitku sam, financiram sam sebe da bi se ta nepravda nanesena prema njima ispravila. Vjerujem da ću pobijediti, smatra Rojs koji se osvrnuo i na trenutačnu političku situaciju u našoj zemlji.
– Ne živim više tu, nego u Zagrebu, ali me boli kada vidim te političare koji se bave samim sobom, samo da bi njima bilo dobro. Ti političari sebi grade vile, a za svoj narod ne mogu ništa opskrbiti. Ali nisu oni krivi, nego narod koji im daje glas, kazao je Rojs koji, kako nadalje ističe, svom narodu, a pogotovo Hrvatima u BiH nikad neće okrenuti leđa.
– Neću, pa taman da ću biti popljuvan. Istina je da smo stvorili slobodnu i neovisnu hrvatsku državu, ali trajno pitanje bh. Hrvata još uvijek nismo riješili. To je jedna zadaća koja je bila u planu pokojnima Tuđmanu i Šušku, nakon njihove smrti to se stavilo po strani, a ja postavljam pitanje narodu je li im bolje sada ili od 1990. – 2000., kazao je Rojs.

Piše: Mirela Tučić | dnevni-list.ba