Prvi mjesec Hercegovca u Dublinu: Zašto često odlazimo, a rijetko se vraćamo?

Već nekoliko godina mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih susjednih zemalja često se iseljavaju iz svojih domovina u potrazi za boljom budućnošću na nekim drugim mjestima. Jednim od čestih odredišta postao je Dublin, glavni grad Irske, grad koji u centru presijeca rijeka Liffey, a s perifernim dijelovima povezuju gradski autobusi. Početkom srpnja u Dublin je otputovao i jedan Širokobriježanin, a za portal Jabuka.tv pisao je o  zapažanjima u prvome mjesecu života u novoj sredini te je pokušao odgovoriti na pitanje: Zašto se mladi ljudi rijetko vraćaju u domovinu? Njegovu reportažu prenosimo u cijelosti:

“Prije samo mjesec dana zrakoplovom iz Zadra doputovao sam u Dublin. Nisam išao sam i nisam išao na slijepo, imao sam ugovoren smještaj i poznanike koji su mi pomogli u rješavanju ‘papira’ koji su potrebni za rad i život u Irskoj.

Prva stvar koju sam napravio po izlasku iz zrakoplova bilo je odijevanje majice s dugim rukavima. Danas u tome vidim i nešto simbolike. Odlazeći iz rodnoga kraja ostavljate toplinu, obitelj i prijatelje, uspomene iz djetinjstva, a prihvaćate novi početak koji je gotovo isključivo vaša odluka i put kojim samostalno kročite. Bez obzira na ljude kojima ste okruženi, dolazite u sredinu u kojoj ste potpuno nepoznati, koja je i vama strana, i pravite prve korake. Vrlo brzo shvaćate da stvari na koje ste navikli više nema. Život ima drugačiji ritam, okruženje ima drugačije razmjere, a i vi polako postajete drugačiji.

Dolazak u Dublin nije značio odluku da ću ostati živjeti u ovom gradu, kao ni u bilo kojem gradu izvan Širokoga Brijega. Došao sam s namjerom da vidim kako se ‘vani’ živi, isplati li se otići i zašto je Irska uopće toliki hit. Dva ljeta prije ovoga proveo sam na sezonskom radu, konobareći u Hrvatskoj. Na taj sam si način osiguravao dodatni novac za troškove koje sam imao tijekom godine, a koje nisam mogao podmiriti dvama poslovima koje sam radio u ostatku godine. No, to je sve pomalo specifična situacija i osobne je prirode pa bih to radije ostavio po strani.

Nedavno je u našim medijima objavljena izjava širokobriješkoga gradonačelnika da se odlasci naših ljudi politiziraju, odnosno da se priče o iseljavanju potiču sa strane i da je nečiji cilj da se raselimo. U kući u kojoj živim stanuje deset Hrvata, većinom iz BiH: sedam osoba iz Mostara, dvije iz Metkovića i ja iz Širokoga Brijega. Svi su se ovamo doselili u periodu od jedne godine. Mislim da se mreža poznanstava svih nas može rasplesti na preko 30 poznanika, vrlo mladih, samo u ovom gradu. Osobno, ne vjerujem da te ‘priče’ i politika imaju toliku moć i utjecaj na mlade ljude, barem ne ona politika u užem smislu riječi. Naši ljudi politiku ne žive aktivno, čak ni ako svaki dan prate događaje na političkoj sceni. Većinom se to svede na pokoju psovku, ogorčenost i opet rezultira ‘biranjem manjega zla’, dok su prosvjed i neposluh posve iznimne pojave, ako ne i utopija.

Zbog čega, dakle, odlazimo i ostajemo u tuđini? Zbog politike? Zbog udobnosti života? Zbog novca i posla? Zbog obijesti? Mislim da svako pitanje krije dio odgovora, ali da ga nijedno ne sadrži u potpunosti. Jednosmjerno optuživati neku politiku znači odbacivati vlastitu odgovornost u izgrađivanju političke situacije i kvalitete života. Da su ne znam kakvi interesi i ciljevi Sarajeva, Turske, Europe ili nekoga četvrtoga ‘dušmanina’, oni ne bi rezultirali ovakvim stanjem da ulogu u svemu tome ne igraju ‘naši’ političari, odnosno svi mi koji ih biramo i podnosimo takve kakvi jesu. Ako pod ‘politiku’ svrstamo i korupciju, nepotizam, izrabljivanje, nerazumljivi jaz između bogatih i siromašnih – onda smo puno bliže prihvaćanju ovoga odgovora”, navodi ovaj mladi Širokobriježanin za portal Jabuka.tv.

“Udobnost života – u ogromnoj većini slučajeva ne, barem u početku, a o kasnijem razvoju i postignućima zasad ne mogu pisati. Opće je poznato da Irska ima ogromne probleme sa smještajnim kapacitetima i da je iznajmljivanje stanova i soba gotovo abnormalno skupo, a teško je uopće i doći do smještaja. Soba koju iznajmljujem skupa s još jednom osobom ima oko pet kvadratnih metara. Cijena – 520 eura mjesečno. I mogu se smatrati sretnim da sam došao do toga, a to mogu zahvaliti poznanicima koji su tu bili prije nas. Kada ovu sobicu od pet kvadrata usporedite s onim što biste za te novce mogli imati u Hercegovini, pomislite da se ovdje stvarno ne isplati zadržavati. Međutim, odmah se sjetite da je u Hercegovini mnogo teže i zaraditi te novce.

Vjerujem da su novac i posao najbitniji razlozi za odlazak iz domovine i ostanak ‘u bijelome svijetu’. Djeluje površno, ali je u stvari višeslojno. Kada imate posao, imate i nešto novca, a to nešto novca daje vam određenu sigurnost i omogućuje razmišljanje i planiranje budućnosti, daje vam perspektivu. Osim toga, u Dublinu posla trenutno stvarno ima, barem za ljude koji nisu izbirljivi. Došao sam planirajući raditi kao konobar, ali – budući da se nisam uspio brzo zaposliti kao konobar, a svaki dan vam znači i novac – započeo sam raditi u građevinskom sektoru, bez ikakva iskustva.

Posao je, naravno, fizički težak i – kao i gotovo svaki drugi – odnosi vam dobar dio dana, ali obavljajući ga možete zaraditi mnogo više nego što biste za isti taj posao zarađivali u svojoj državi, gledajući proporcionalno troškovima života. Usto, budući da posla ima mnogo, usudit ćete se i mijenjati ga, davati otkaze i tražiti bolja mjesta (u ovom slučaju gradilišta), dok si to u svojoj siromašnoj državi teško možete priuštiti. Ono što se meni čini kao najveća dobrobit – za posao ne morate nikome ništa dugovati jer vam ga nitko nije ‘sredio’.

Mislim da je iz dosad napisanoga jasno da gotovo nitko ne odlazi iz obijesti. Većina ljudi u početku prihvaća bilo kakav smještaj i bilo kakve poslove, poslove koje možda nikada nisu ni radili, koji ovdje nisu ‘na cijeni’, ali s kojima počinju novi život, nadajući se boljemu. Uz početno nezadovoljstvo životom i mogućnostima u domovini, sve to rezultira odlukom o ostanku.

Onu misao da nas u stranom svijetu odmah čekaju med i mlijeko, naravno, treba odbaciti. Većina ljudi polazi od bilo čega, samo da se krene zarađivati novac, da se započnu pokrivati troškovi i vraćati ono što se investiralo pri samom dolasku u drugu sredinu. Polako se ide prema boljemu, ako ste razboritiji i planirate ostati, onda proučavate sustav i društvo u koje ste stigli da biste otkrili kako je lakše napredovati.

U nekim budućim reportažama možda ću pisati o drugim vidovima života u Dublinu. U ovoj sam pokušao sažeti ono što sam uspio ‘uhvatiti’ u prvih mjesec dana, a da ne bude previše osobno. I meni se samom čini da se misli još nisu iskristalizirale, ali to je valjda i razumljivo.

Za kraj, jedna bitna opaska: većina Iraca nije zadovoljna svojom državom, političarima, standardom i novcem koji zarađuju. I oni gledaju gdje je ‘trava zelenija’, odlaze u Kanadu, Australiju i neke druge zemlje ili ostaju, pomalo ogorčeni, u svojoj zemlji. Prema svemu sudeći, ono što nama strancima ovu zemlju čini boljom je to što se posvećujemo uglavnom svojemu poslu, probitku i ciljevima, a političke igre i sve ono iznad toga ostavljamo po strani. A tako je puno lakše živjeti u zemlji za koju niste emotivno vezani, za čiju budućnost ne brinete mnogo i u kojoj ne očekujete da vam netko nešto ‘duguje'”, zaključio je za portal Jabuka.tv Širokobriježanin s novom adresom u Dublinu.

(www.jabuka.tv)