Prošlo 11 godina od ubojstva Denisa Mrnjavca: “Pitam se svakog dana, zašto baš on?”

U srijedu je obilježena je 11. godišnjica od tragične smrti Denisa Mrnjavca, 16-godišnjaka kojeg su usmrtili u prepunom sarajevskom tramvaju.

Na posljednjoj stanici, kod Tehničke škole u Sarajevu i ovaj put mu je položeno cvijeće i upaljene su svijeće. Podsjetimo, Nermin Sikirić, koji je u vrijeme ubojstva Mrnjavca bio maloljetan, pravosnažno je osuđen na deset godina zatvora.

Njegove pomagače Vrhovni sud Federacije konačnom presudom Ademira Lelovića osudio je na 15 godina, a Berinu Taliću kaznu povećao sa 4 na 10 godina.

Denisova majka, Ana Mrnjavac za N1 kaže da utjehe nema ni nakon toliko godina i da je svaka godina podjednako teška. Izrazila je nadu da će na narednu godišnjicu počast Denisu odati na pravom spomen obilježju i da će vlasti konačno učiniti korak ka tome. Spomen obilježju koji bi bio podsjetnik, ali i opomena za sve buduće naraštaje.

Tuga, bol i nijemi pogled majke Ane. Jedanaest godina bez Denisa, kaže, kao cijela je vječnost. Jedanaest godina neutješna, sa istim pitanjem – zašto.

Pitam se svakog trenutka, svakog dana, zašto baš on.

Pogotovo što je Denis bio jedna tiha, mirna priroda, nikada konfliktan, nikad se ni s kim nije posvađao, širio je oko sebe jednu toplinu, ljubav, radost. Zašto, zašto baš on, upravo se pitam, kaže Ana.

S istim pitanjem naviru i sjećanja, uspomene i misao – kako bi izgledao danas, kakav bi student, mladić bio – koju profesiju bi izabrao. Pita se majka Ana i prisjeća kako je bio svestran, fizika, matematika, glazbena škola, sve mu je išlo od ruke, osim crtanja.

Planirao je studirati u Beču, to su bile neke njegove ambicije i zamisli, on je već imao viziju – što, gdje, kako. Međutim, dogodilo se to što se dogodilo, nažalost svi snovi su ugašeni, sve njegove želje su ostale neispunjene, priča Denisova majka.

Naprasno je prekinuta jedna mladost, zbog pogrešnog pogleda, zbog šutnje prepunog tramvaja. Prekinuto je jedno prijateljstvo, a ostala su teška i bolna sjećanja.

Prvo se vraćam na to razdoblje kad smo izašli svi istovremeno iz škole 5. veljače, onda je sve nekako uslijedilo, svi događaji su nekako u magli, to razdoblje od 6.-8. veljače, kad je bio ukop, sve nakon toga je u izmaglici, u magli, u jednom bunilu, u nevjerici šoku, još uvijek evo 11. godina, vrijeme neminovno teče, ali pomiriti se nikada ne možemo, kaže Vedran Ljevarević, Denisov prijatelj.

Denisov slučaj nije nam bio dovoljna opomena, poručuje. Nakon toga svjedoci smo mnoštva primjera vršnjačkog nasilja, koji i ne dobiju svoj sudski epilog.

Nije rješenje govoriti o tome samo kada se dogodi, nego o tome treba pričati puno prije, da se spriječi da uopće dođe do nasilja, da se nasilju stane u kraj u odgoju, od obitelji, pa preko obrazovnih institucija, pa tek onda ako se i takvi slučajevi dogode, da dođe do institucija, smatra Vedran.

U Katoličkom školskom centru koji je Denis pohađao, ovo je neizbježna tema. Iako u to vrijeme tek osmogodišnjaci o ovom primjeru vršnjačkog nasilja, redovito su slušali mlađi naraštaji i učenici. Danas su se prisjetili Denisa.

Ova komemoracija, razlog zbog kojeg smo danas tu, koliko god je individualan, koliko god se tiče samo Denisa, isto tako je podizanje svijesti cijelog društva, i Sarajeva i BiH, općenito ljudi koji žive na ovom području, da se vršnjačko nasilje, da se treba boriti protiv toga, navodi Filip Komšić, učenik.

Mislim da je stvar kod nas ne više samo odgoja nego i preodgoja, imamo puno Denisa, Mahira i ne znam ni ja učenika i učenica koji su oko nas i koji trpe nasilje, i traže pravdu za sebe, tvrdi Emanuela Buzuk, pedagogica.

Pravdu koja za mnoge stigne kasno. Glas koji se digne tek nakon stravičnih epiloga i digne javnost na noge, bez konkretnih rješenja, bez onog sustavnog.. Do tada, poručuje majka Ana, oplakivat ćemo našu djecu, naše najmilije i pitati – zašto?

(www.jabuka.tv)