Priča o Stojanu Damjanoviću, franjevcu koji je nakon prometne nesreće doživio preobraženje

Koliko puta čujemo da je život nepredvidiv? Fra Stojan Damjanović to jako dobro zna. On je svećenik i trenutačno živi na otočiću Visovcu.

Kao mlad radio je u Njemačkoj gdje je dobio unutarnji poziv za odlazak u svećenike te u misiju u Afriku.

Naš je život prepun propitkivanja, sumnji, traganja. Ni fra Stojan nije izuzetak. Do 28. godine je radio u Njemačkoj i živio poput većine ljudi. A onda se dogodila prometna nesreća kada doživljava obraćenje.

Poslije te nesreće, kada sam završio u bolnici, počeo sam razmišljati što je život, zašto sam ja tu na ovoj zemlji. Tako da sam u bolnici dobio jedan unutarnji glas koji mi kaže “Ostavi sve, idi u Afriku”. Ja sam se zbunio, nisam se mogao pomiriti s time, jesam li ja normalan, jesam li poludio? Onda sam rekao: “Bože, ako je do tebe, nema problema, ali ako nije, izbij mi to iz glave”, sasvim iskreno priča fra Stojan u reportaži emisije “Dobro jutro, Hrvatska”.

Nije ga pustilo. Godinu dana je napravio privatni novicijat, posvetio se molitvi, zadržao uži krug prijatelja poslije čega daje otkaz te se prijavljuje splitskim franjevcima. Svojom je odlukom iznenadio i obitelj, majku, sestru i brata u rodnom Ljutom Docu kod Širokog Brijega.

Oni su očekivali svaki dan da se oženim. To je bio šok za njih, nisu mogli spavati i bila je velika muka, što se to događa? Majka mi je rekla “Sine moj, nemoj se ljutiti, ali odi ti psihijatru”. Ja sam je razumio, nisam se ljutio ni na koga, ja sam imao čvrst stav. Oni su vidjeli da je to nešto posebno tako da im je bilo jako teško, ali su na kraju prihvatili kad su vidjeli da sam ja sretan i zadovoljan, da to nije neki moj hir, nego da tu imaju dublji temelji i da je to Božji poziv, kaže.

Nakon šest godina prilagodbe franjevačkom bratstvu odlazi u Afriku, u Demokratsku Republiku Kongo.

Nije mi bio problem prilagoditi se dolje uvjetima života, jesti ono što oni jedu. Ta vrućina, ti izazovi, bolesti, malarija, imaju dolje nekih parazita koji dođu ispod nokata… Ja sam bio aktivan, po prirodi sam takav, volim raditi, volim organizirati poslove. Kasnije su me prebacili u kuću odgoja pa sam odgajao mlade, prepričava fra Stojan.

Prebolio je fra Stojan u Africi malariju čak 15 puta, preživio rat između plemena Tutsi i Hutu! Zanimljivo je da je poglavica plemena Baši, gdje je živio, govorio hrvatski jezik zahvaljujući našim misionarima.

Onda je on nama dao, kako je bio prijateljski raspoložen, šume, zemlje koliko treba da možemo graditi škole, bolnice, crkve, sve što treba. Jer njemu je bila čast da se njegovo mjesto razvija, tako da nas je podržavao i običan narod. Kad smo trebali nešto graditi, oni su fizički pomagali, a mi smo ono što treba kupiti za novac njima kupili, nastavlja.

Ni hrana mu nije predstavljala problem.

Dolje se jede sve, i kukci se jedu, skakavci, mravi, termiti, zmije, mačke, gusjenice. Ja sam to jeo. Kad živiš u toj sredini, postaje ti normalno, nije više problem. Vole oni počastiti. Jako znaju njihove žene s umacima. Njima je drago, čast im je u njihovoj sredini počastiti misionara, jednog bijelca, kako ne, puno im to znači! Puno im znači da ih prihvatiš, da se s njima družiš, prepričao je u razgovoru za HRT.

Prihvatio je fra Stojan Damjanović već 15 godina život u samostanu Visovac, na rijeci Krki. Oazi mira i božanske ljepote. Zanima ga biljni svijet, neke je sadnice poput banane i kiana donio iz Afrike. Piše poeziju koja je objavljivana u mnogim časopisima.

Napisao je dvije knjige, u pripremi je nova. Nadahnjuju ga ljudi, oni u Africi i ovi ovdje, dosta čita, bori se s valovima, kojih se ne boji kao ni novih iskušenja koja mu život donese.

(www.jabuka.tv)