Priča o jednom od najljepših dijelova blagdana: Zašto uopće kitimo božićno drvce

Onima koji dočekaju Badnjak za kićenje drvca – čestitamo na strpljenju. Što se tiče onih čiji su domovi već danima ukrašeni – potpuno vas razumijemo.

Ukrašavanje božićnog drvca jedan je od najljepših dijelova blagdana, a sam ritual često je savršen razlog za obiteljsko druženje. Gomila je savjeta, ideja, prijedloga kako da drvce izgleda još ljepše nego prošle godine, a u ovom tekstu odgovorit ćemo na pitanje – zašto ga uopće kitimo.

Puno prije kršćanstva, biljke i stabla koja su ostajala zelena cijelu godinu imala su posebno značenje za ljude zimi.

Jednako kako ljudi danas ukrašavaju svoje domove za vrijeme blagdanske sezone, drevni narodi vješali su zimzelene grane po svojim vratima i prozorima. U mnogim se zemljama naime vjerovalo da će one držati podalje vještice, zle duhove i bolesti.

Na sjevernoj hemisferi najkraći dan i najduža noć u godini pada na 21. ili 22 prosinca i taj se dan naziva zimski solsticij.

Mnogi drevni ljudi vjerovali su da je sunce bog i da zima svake godine dolazi jer bog sunce postane slab i bolestan. Slavili su solsticij koji je značio da će se bog početi oporavljati, a zimzelene grane podsjećale su ih na sve zelene biljke koje će opet izrasti kada bog sunce ojača i ljeto se vrati.

Drevni Egipćani štovali su pak boga Ra, a za vrijeme solsticija, kada bi se on počeo oporavljati od bolesti, Egipćani su domove punili sa zelenim palmama koje su simbolizirale trujumf života nad smrću.

Stari Rimljani su solsticij obilježavali gozbom zvanom saturnalija u čast boga Saturna, boga agrikulture. Solsticij im je značio da će farme i voćnjaci uskoro opet biti zeleni i plodonosni.

Kako bi obilježili tu prigodu, domove su ukrašavali zimzelenim granama.

U sjevernoj Europi misteriozni druidi također su hramove ukrašavali istim takvim granama kao simbolom vječnog života.

Vikinzi su zimzelene grane smatrali posebnim biljkama boga sunca Baldera.

Kićenje bora ostatak je dakle predkršćanstva kao element štovanja prirode, a dodirnih točaka između Kristova rođenja i kićenja bora zapravo nema te se radi više o etnološkoj tradiciji. Stablo je simbol veze između neba i zemlje, korijenje je u zemlji i ide prema nebu, piše Zadovoljna.hr.

Za početak tradicije kakvom je poznajemo danas zaslužni su Nijemci u 16. stoljeću. Tada su kršćani unijeli ukrašena drvca u svoje domove. Neki su izrađivali božićne piramide od drveta i ukrašavali ih zelenim granama i svijećama.

Široko je rasprostranjeno uvjerenje da je protestantski reformator Martin Luther prvi dodao svijeće na drvce. Jednu zimsku večer je, prema priči, hodao prema svojoj kući i sastavljao propovijed kada ga je zadio sjaj zvijezda koje su svjetlucale među zelenim stablima. Kako bi prizor dočarao svojoj obitelji, u dnevnu sobu je postavio stablo na koje je stavio upaljene svijeće.

Običaj ukrašavanja drvca proširio se po cijelom svijetu. Danas se ukrašena drvca nalaze na svakom koraku, od domova, preko gradskih ulica i trgova do poslovnih prostora.

(www.jabuka.tv)