Priča o Ivanu Kraljeviću-Blaževiću – najpoznatijem samoukom ortopedu u Hercegovini

Autor ovih redaka rođen je točno deset godina i šest dana nakon njegove smrti. Imati bezbrižno djetinjstvo, odrastati u neposrednoj blizini njegove kuće i slušati priče o onima čije je boli zaliječio bilo je poput čarolije.

Njegov život i djelo u mojim su očima izgledali grandiozno. Nisu me mnogo zanimale sposobnosti fikcijskih dječjih junaka nego sam nestrpljivo čekao svaku novu didovu, babinu ili ćaćinu priču o njemu. On je bio junak iz priča moga djetinjstva. Dijelimo isto ime i isto prezime. On je bio Ivan Kraljević Blažević i ovo je priča o njemu.

Piše: Ivan Kraljević/ Časopis Vitko br. 19. (prosinac 2020.)

Rodio se 7. lipnja 1902. godine u Mokrom kao treće od petero djece u obitelji oca Ilije i majke Mare r. Musa. Sa svojom suprugom Marom r. Sopta vjenčao se 16. studenoga 1931. godine. Soptuša mu je rodila desetero djece: Božu (†), Veroniku (†), Jagu (†), Veselka, Ružu (†), Ružu, Radu (†), Nadu (†), Mirka i Jagu.

Danas živi sin Veselko u Mokrom te kći Ruža i sinovi Mirko i Jago u Zagrebu ponosno njeguju sjećanje na svoga oca i svojim obiteljima pričaju o njemu.

Ivan sa sinom Mirkom, snimljeno 1951. u Mokrom

Materijalno bogatstvo nije ga zanimalo

Ivan Kraljević Blažević bio je najpoznatiji samouki ortoped u Hercegovini u svoje vrijeme. Kroz njegovu skromnu i trošnu kuću u zaseoku Draga u Mokrom tijekom četrdesetogodišnjeg bavljenja ovim poslom prošlo je na stotine ljudi iz svih krajeva Hercegovine, Bosne i Dalmacije kojima je izliječio različite lomove, uganuća i iščašenja.

Ivan u duhanu, snimio Ivan Sopta 1960.

Nema o’kle ljudi nisu dolazili, svjedoče i danas živući Ivanovi suvremenici, rodbina i djeca. Imao je izvanredni prirodni dar prstima kirurški precizno pronaći tetivu ili kost i zaliječiti bolno mjesto.***

Njegovo izuzetno umijeće prvi je prepoznao čuveni mostarski liječnik i javni djelatnik dr. Fedor Lukač.

Ivana Blaževića upoznao je kao običnog fizičkog radnika, ali vrlo brzo mu je udijelio ulogu svoga pomoćnika i ispomoćnika u tadašnjoj Lištici. Naime, od 1923. godine do 1941. godine dr. Fedor Lukač upravljao je kirurškim odjelom u mostarskoj bolnici koja je tek stasavala i imajući veliko povjerenje u Ivana Blaževića često je znao svoje pacijente njemu slati.

Fotografija iz obiteljskog albuma: s lijeva na desno u gornjem redu su Veselko, Veronika i Bože, a u donjem redu su Mara (s Mirkom u naručju), Ivan (s Radom u naručju) te Ruža. Snimljeno 1951.

Posebno upečatljiva slika iz života Ivana Blaževića njegovoj djeci bila je dolazak i ozdravljenje djevojčice Mare, Ramkinje iz Orašca koja se polomila mlateći orahe. Jakim bolovima iscrpljenu Maru njezin je otac sa suzama u očima u sepetu na konju dovezao u Mokro. Imala je otvoreni prijelom na bedru koji su liječnici ranije zacijelili, ali bio je ostao problem s kostima i kukom. Mara se nije mogla pomicati, bila je gotovo paralizirana.

U Blaževića je boravila punih šest mjeseci pod Ivanovim nadzorom i brigom. I nije bila prvi i jedini slučaj u improviziranom stacionaru u Blaževića. Mnogima je Ivan omogućio imobilizaciju u svome skromnom domu.

Preslika o saslušanju Ivanova sumještanina – I dio

Kada se njezin otac nakon pola godine vratio u Mokro ostao je u čudu. Ugledavši svoju Maru kako se igra s Ivanovom djecom na ledini ispod kuće pao je kao kap. Nije mogao vjerovati čudu koje je Ivan napravio.

Preslika o saslušanju Ivanova sumještanina – II dio

Mara je bez ikakvih problema i potpuno zdrava napustila Mokro. Kasnije se i udala, rodila djecu, a njezin je otac i godinama poslije dolazio u Mokro i u znak zahvalnosti darivao Ivana kakvim komadom janjetine i tradicionalne ramske šljive. Ivana novac nije previše zanimao. U svoje vrijeme i zbog posla kojim se bavio mogao je biti vrlo bogat čovjek. Ipak, birao je drugi put.

Jedina cijena bila je ako netko ‘štogod baci’.

Zapravo, osim što je davao sebe u ozdravljenje drugoga, Ivan je davao i svoje za drugoga. Tako je, kada bi mu nestalo ili zatrebalo zavoja, znao u kući isparati kakvu tkaninu kako bi zavio unesrećenoga.

Preslika zapisnika o vijećanju porotnika Okružnog suda u Mostaru koji su donijeli jednoglasnu presudu Ivanu Kraljeviću i dr. u predmetu K: 334/47 “zbog krivičnog djela iz čl. 3. tač. 14 Zakona o krivičnom djelima protiv naroda i države”

Puno je toga napravio ljudima. Radio je nauštrb sebe i svoje kućne čeljadi. Materijalno bogatstvo nije ga zanimalo. Više smo gubili nego dobivali. Naša je kuća uvijek bila otvorena i sve je radio besplatno, svjedoči danas njegov najstariji živući, 84-godišnji sin Veselko kojemu su i godinama nakon očeve smrti davali mise mnogi neznani ljudi koje je Ivan za života izliječio.

Otišao je u tišini

Najteže razdoblje u Ivanovom i životu njegove obitelji bilo je nakon 1945. godine, odnosno u prvim godinama komunističke vlasti na ovim prostorima. Ivana je jedan njegov sumještanin, vjerojatno se htijući dodvoriti novoj vlasti, prijavio i lažno optužio za pomaganje “ustaškim odmetnicima”. Jedini Ivanov krimen bilo je popravljanje slomljene ruke Škriparu Vidaku Ljubiću nakon čega i jest uslijedila prava tortura i stigma Blaževića kuće.

Godine 1946. bivao je lažno optuživan, ispitivan i psihički maltretiran u istražnom zatvoru u Mostaru. Po prvoj optužnici za Ivana se tražilo 14 godina zatvora. Godinu dana kasnije, i unatoč javnom pokajanju mjesnog doušnika za lažne optužbe, na Okružnom javnom tužilaštvu u Mostaru osuđen je na četiri godine zatvora. Kao politički zatočenik kaznu je služio u Zenici, u Staklari koja je bila “zatvor u zatvoru”, a jedno vrijeme boravio je i na prisilnom radu u kamenolomu Rilić.

U zatvoru je doživio neviđenu torturu i nemilosrdno iživljavanje.

Nad njim se iživljavalo kao nad stokom u nadi kako će Ivana batinjanjem primorati na otkrivanje imena širokobrijeških škripara koji nisu priznavali novu komunističku vlast. To je sigurno bilo najteže razdoblje u njegovom životu. Nakon dvije godine boravka u zatvoru i brojnih pretrpljenih udaraca i bolova, psihički izmrcvaren, pušten je kući jer su mislili kako će vrlo brzo umrijeti. Srećom, preživio je i nastavio pomagati drugima, posvjedočio je njegov sin Mirko, koji u svome domu u Zagrebu čuva originalnu optužnicu svoga oca.

Fotografija iz obiteljskog albuma: s lijeva na desno sjede Mara s unukom Vericom u naručju, Bože, Ivan (u sredini) i Veselko sa sinom Stipom u naručju. Snimljeno 1971.

U tim prvim godinama komunističke vladavine i Blaževića kuća bila je označena kao protivnička i Ivanova obitelj i djeca imali su velikih problema. Na njegovu ženu i djecu gledalo se kao na ustašku i teško su mogli računati na bolji život u tim turobnim godinama. Sve to ostavilo je traga i na samoga Ivana kada se vratio iz komunističkog kazamata. Ivan Blažević se vratio svome poslu i pomaganju drugima, brinuo se za svoju obitelj – iako je mogao puno više i materijalno bolje proći – ali…

Rane, torturu i stigmu koju je proživjela njegova obitelj do smrti je nosio u sebi. I borio se s njima. Unutar sebe, u samoći, u tišini svojih misli. Na takav način je i umro.

Otišao je u tišini, kada je vani bila ciča zima, hercegovačka bura i snijeg.

Bio je 11. siječnja 1981. kada je njegovo dobro i plemenito srce prestalo kucati.

Kuća u kojoj je živio i ljudima pomagao Ivan Kraljević

***O izvanrednom umijeću Ivana Kraljevića Blaževića u svojim knjigama pisali su don Stanko Lasić i fra Dane Karačić. Vidjeti u: LASIĆ, Stanko: Župnikovi zapisi i sjećanja, Dubrovačka biskupija, Dubrovnik, 2017., str. 32. i KARAČIĆ, Dane: Trećari – Dar Neba, Matica hrvatska, Široki Brijeg, 2019., str. 136.

Napomena: Portal Jabuka.tv preuzeo je članak “Ivan Kraljević – Blažević najpoznatiji samouki ortoped u Hercegovini” iz 19. broja časopisa “Vitko” (prosinac 2020.) uz dozvolu autora Ivana Kraljevića, povodom 40. godišnjice smrti “najpoznatijeg samoukog ortopeda u Hercegovini”.

(www.jabuka.tv)

17 komentara

  • Dobra stara dusa, nemam primjedbi na tekst, istinit je i siguran sam da i Nebo zna sta je sve ucinio za svoj napaceni narod u ona teska vremena. U posbno lijepoj uspomeni ostade mi njegov sin Rade (misni), laka im rodna gruda!

  • Ma ko je cvika nase casne ljude komunjarqma da bi pojene skuplja na nevinim ljudima. Oće moje ja je moje samo je to govorijo o kosti namišća. Dajete ljudi objavite tko je naseg doktura u przun smistijo.

  • Pokoj ti ( Dusi) imenjace . Zadnji put sam ga vidio prije 60 godina , uvijek je bio covjek nasmijana lica , ( HRVATINA ) ja sam Ivan Penavic . Ovo pisem iz Cleveland Ohio . BOG I HRVATI !!!!

  • + Pokoj mu lipoj ( DUSI) Zadnji put sam ga vidio prije 60 godina . Njemu bi tribalo dignuti ( SPOMENIK ) u Mokrome, mada meni nije tribao , ali sto znam o njemu, meni (LIJECI ) DUSU !! Pocivao u vjecnoj svjetlosti ( BOZIJOJ) BOG I HRVATI !!!

  • Poznam covika kojemu je kao djetetu polomljenu ruku napravio da je poslije sve funkcioniralo normalno.Ruka je bila sa tri preloma ,jedan otvoreni .Pok.Ivan je bio dusa od covika .To nekadasnje dijete je SRECKO KRALJEVIC iz Uzarica .

Odgovori na Anonimno X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.