Poziv na pomoć zaboravljenom branitelju s osmero djece

Povjerenstvo Zaboravljenih branitelja, na čelu s Dragom i Petrom te s povjerenicima Robom i Krešom, obilazilo je članove koji su izrazili želju za odlazak u utorak 11. travnja u Sarajevo kako bi iskazali podršku Vijeću branitelja, a koji će nazočiti glasovanju o Rezoluciji branitelja u Parlamentu. Još jedanput skrenuta je pozornost svima da se od njih očekuje dostojanstven odlazak u Sarajevo bez alkohola i bilo kakvih ispada koji bi mogli okaljati stečeni ugled “zaboravljene populacije” ljubuških branitelja.

Prolaskom kroz gornju Vitinu nismo mogli odoljeti, morali smo kratko svratiti kod našega zaboravljenoga branitelja Dragana Borasa. Dok je njegova uljudna žena Marija posluživala kavu, izrazili smo želju snimiti nekoliko fotografija njihove mnogobrojne obitelji. U šali nam govori domaćica da je trenutno teško okupiti svu djecu, jer su se okolo razišli i beru cvijeće za Cvjetnicu. Nama se baš i nije žurilo, uz kavu pažljivo slušamo Draganovu ispovijest o njegovu ratnom putu i teškoćama kroz koje su prolazili on i žena dok su podizali svoje osmero djece.

Dragan je imao nešto malo više od 20 godina kad se uključio u HVO, neko vrijeme provodi na bunkerima, iza toga prelazi na minobacače 120-etke gdje ostaje do kraja rata. Godine 2002. ženi se s Marijom iz Tomislavgrada, župa Kongora, iz godine u godinu rađaju im se djeca da bi Dragan, kad je imao šestero djece, upao u veliku materijalnu krizu jer mu vinarija Ljubuški ostaje dužna isplatiti 11 mjesečnih plaća koje nikada nije dobio.

Dok mi tako o svemu pomalo “ljudikamo”, oko nas trčkaraju neobično vesela i razigrana njihova djeca. Netko je primijetio da u širokom dnevnom boravku nema računala pa nam Dragan reče ako išta bude od tog braniteljskoga dodatka da ima namjeru djeci kupiti barem jedno računalo. Mi se onako tužno zgledasmo i svi isto pomislimo, kako bi bilo lijepo ovim putem pozvati nekoga donatora, koji je voljan ovoj mnogobrojnoj obitelji darovati jedno računalo, a braniteljski dodatak, sve su prilike, trebati će još čekati.

Nisu baš njihova djeca opremljena ni s mobitelima, tek je nedavno najstarija curica, koja ide u osmi razred, dobila prvi mobitel.

Pa, evo, još jednom pozivamo ljude dobre volje, dobroga srca i duše, neka izađu u susret ovoj potrebitoj djeci, ako hoćete i možete, to bi nam svima značilo što i dostojanstveni i mirni odlazak u Sarajevo.

(UZB)