Postovi okruga Madison

Jutro. Ne sjećam se da sam ikada bio ovako mamuran. Pogledam kroz prozor i ugledam Bandića kako ‘trče’ zajedno s čuvenom posuškom manekenkom koja, zajedno s njim, održava liniju. Hercegovci se uvijek nekako pronađu. Lijepo je to. Ja baš danas moram u Hercegovinu. Imam dolje neki biznis u Mostaru. Čuo sam da je Lagumdžija tu u Zagrebu na lječenju pa sam mislio s njim do Sarajeva, ako će ići danas i to na uštrb poreznih obveznika bilo koje države. Da uštedim koju marku. Kontam da ga zovem poslije kave. Još je rano. Bandić je tek na dvadeset i drugom kilometru dok manekenka još uvijek ‘trče’. Pomislih kako sam šovinist. Nikada nisam mogao upamtiti imena tih manekenki. Bitno mi je samo da dobro izgledaju kao uostalom i svim ostalim šovi… ovaj muškarcima.

Moram na kavu. Brzo oblačim nove samatane hlače jer sam ovih dana odlučio biti hipster. Ne gay, nego hispter, a to je bitna razlika. Mi hipsteri imamo više ukusa i manje para i u dobrim smo odnosima sa navijačima i Dinama i Hajduka (ne volimo Bijele anđele (NK Zagreb) jer su oni tako gay…). Cvike su tu i pravac trg cvijeća. Ima mi do tamo punih 12 minuta, ali sam se dogovorio s Radimirom Čačićem da dođe po mene. Čekat ću ga kod terena gdje Bandić i manekenka upravo završavaju svoju jutarnju sesiju. Eto, ide i Čačić. Jurio je 138 km/n, a iz auta se orio refren poznate Cecine pjesme koju je nadjačavao Ratkov glas koji je pjevao iz petnih žila ”udari opet grooomeeeeeeeee mojjjjjjj”. I onda, k’o po đavlu, htjeo je posegnuti za cigarom, izgubi nadzor za vozilom i zgazi manekenku pokraj skamenjenog Bandića što je još jednom odalo Bandićevo ‘kamenjarsko’ podrijetlo. Pritrčah da pomognem unesrećnoj koja je ležala u lokvi krvi, slomljenih noga i razderanim crijevima koja su u nepravilnim oblicima ležala pokraj nje.

Upitam je: “Kako si?”

Jecajući od bolova zapjevala je  “Umirem, umirem majkoooo….” i izdahnula. Novinari su već bili tu. Okružili su Milana i Ratka te im počeli postavljati pitanja. Prednjačio je Mislav Bago. Usvom stilu bombardirao je pitanjima obojicu.

“Tko je kriv?, Gdje su pare?, Kad će porasti BDP?, Hoćete li dati ostavku?, Zašto ste odbili Ruse?, Kada će krenuti investicijski ciklus?, Je li ovo udar na Hercegovačku mafiju u Zagrebu?…”

Milan i Ratko su strpljivo odgovarali novinarima dok sam ja pomagao hitnoj pomoći da odveze tijelo unesrećene. Malo mi je zasmetalo što je iz olupine Čačićevog auta nakon Cecine pjesme ‘Grome moj’ zasvirala od Miroslava Ilića “Nije život jedna žena”. To sam smatrao u ovom trenutku neprikladnim. Rekao sam Ranku Ostojiću, koji je eskpresno izašao na mjesto zločina, da ugasi tu stvar. Želio sam samo što prije otići na kavu da zaboravimo ove nesretne događaja. Razmišljao sam jesam li se ustao ‘na lijevu’ onda sam skužio dasu ljevičari na vlasti što ne mora biti nužno loše. Vjerojatno je to bilo desna noga. Stigoh na Cvjetni. Tamo me već čekaju moja dva velika prijatelja, Sammir koji nije Damir i Ante Gotovina. Sammir nije uopće spavao. Od kada smo izašli sinoć iz jednog zagrebačkog kluba samo je poslao SMS Anti sadržaja: “RAKIA?” Ante je ubrzo odgovorio: “RAKIA connecting people. Evo, samo da Dunji objasnim da neće biti Igor Štimac na kavi i dolazim.”

Ispričah dečkima što se maloprije dogodilo. Ostali su šokirani. Ante je predložio svoje odvjetnike Čačiću dok je Sammir rekao da sada Hrvatska reprezentacija sigurno mora igrati u Posušju i da će on kao pravi Rvat katolik lobirati kod Štimca da se to što prije izorganizira. Gotovina je ponudio da izvede početni udarac. Želio sam skrenuti temu. U džepu sam imao dva pisma od Ante Tomića. Jedan je bio naslovljen za Gotovinu, dok je drugi bio za Djeda Mraza (Jadnik. Još mu nitko nije rekao da je Djed Mraz izmišljotina). Dao sam pismo generalu, a on je od njega napravio avion i bacio ga čak do Srpske pravoslavne crkve. Odmahsu reagirali Anto Nobilo i Zoran Pusić te su tvrdili da je ovo krucijalni dokaz o prekomjerenom granatiranju srpskih objekata. Uzeli su papirnati avion te su ga odnijeli kod Mesića da ga ovaj pohrani u sef, a on im je u znak zahvalnosti ispričao vic.

Mene je ta politika brzo zasitila pa sam htio malo o sportu sa Damirom, ovaj Sammirom, ali ni on nije bio baš zainteresiran jer je ‘popušio’ u Portugalu preksinoć, a i hvatao ga je polako san jer je pio od 19h. Rekao je da mora na trenig te nas napustio. Ubrzo je otišao i general jer nije se tuširao pa je kontao otićido vlade RH da mu malo ljube guzicu da ne mora trošiti vodu jer zadnji put kad se prao uZagrebu voda je bila 30% jeftinija.

Ostadoh sam. Kontam zovnuti Lagumdžiju da vidim di je on i kad bi mogli za Sarajevo.

– “Alo, jel Zlatko”

– “Možda. K’o je to?”

– “Frank”

– “Pio sam kafu.”

– “Bola’ Frank Sobotka je.”

– “A ti si jarane, pa što ne kažeš?! Šta ima? Kad ćemo na kafu?”

– “Evo, taman s kave. Nego, mislio te pitati jesi gotov s tom bolnicom? Kad ćemo u Sarajevo?”

– “Kontaj za 2h. Moram do Vesne Pušić da mi po…. potpiše da izađemo na otvoreno more.”

– “Može, aj čekat ću te kod Iblerovog trga heheheheheh.”

– “Hahahahahahahahahahahah dobar ti je taj Frenky, hahahahahahahahahahahahahahahakhmkhmkhm mogu li dobiti čašu vode, oprostite… čašu vode molim vas…khm khm.”

I poklopi. Ajde, idem do stana spremit se. Imam 2h fore. Krenuh pješice jer sam želio malo protegnuti noge. Ispred zgrade nigdje nikoga. Samo kombi od Nove TV,a ispred kombija Mislav Bago mijenja gumu i mrmlja:

– “Što sam se stidio kada su me z…… da sam kuhar pa sam lagao da sam završio za automehaničara…Sada mjenjaj Mislave, mjenjaj.”

Nasmijalo me to simpatično i nadasve ružno lice Mislava Bage, ali nisam se htio zaustavljati da mu pomognem jer on je novinar, kuhar i automehaničar i sigurno ima puno prijatelja koji će drage volje doći pomoći. Uđem u zgradu, spremim stvari i vratim se ispred. Mislav je sjedio zavezan za stup i sa gumom od auta nabijenom oko vrata. Rekao sam da ima puno prijatelja. Pođoh prema Iblerovom. Ne želim da me Zlaja čeka da ne bih doživio sudbinu Želje Komšića….

 

...nastavit će se…

 

(jabuka.tv || Napisao: Frank Sobotka)