Pepeljuga s Vran planine: Do 4 kuharica, a poslije menadžerica

Vran planina i Čvrsnica steže, ja ću majko gdje me srce veže, tako stihovi hercegovačke gange govore u pjesmi, a mlada je 26-godišnja Hercegovka Marija Vukoja s Blidinja i doista živi. Jer nju srce, kako kaže, jedino i veže za blidinjski kraj. S jedne strane Vran planina, a s druge Čvrsnica obgrlili su blidinjsku visoravan i Blidinjsko jezero, dok u srcu tog još pustog hercegovačkog kraja svoju priču tankim nitima tvrdog hercegovačkog sukna na kamenu ispisuje Marija.

Imala je 17 godina

Ova uspješna poduzetnica, vlasnica jednog od najprestižnijih hotela u BiH, Hajdučkih vrleti, smještenog na pustopoljini blidinjske visoravni, sa završena dva fakulteta i još nekoliko specijalizacija iz menadžmenta u turizmu i ugostiteljstvu, živi svoj život i ostvaruje san pokojnog oca Vinka Vukoje Lastvića.

I ne samo to. Ona je prva žena, hajdučica na čelu Hajdučke Republike Mijata Tomića, koju je utemeljio njezin otac. Te 2009. godine, kad joj je otac poginuo, svega stotinjak metara od Hajdučkih vrleti u prometnoj nesreći, bilo joj je tek 17 godina.

Živjeli smo u Mostaru i bila sam maturantica mostarske gimnazije. Toga dana za mene se srušio cijeli svijet. Jer tad nije poginuo samo moj otac, izgubila sam čovjeka kojeg sam neizmjerno voljela, bio je moj idol. Bila sam njegova mezimica, samo njegova Marija, prisjeća se još sa sjetom u glasu.

Sa šesto maraka

Jer njezin otac je bio čovjek kojemu je “samo nebo bilo granica”. Rodio se u Rakitnom nadomak Blidinja, a kad je davne 1999. godine na pustom Blidinju, gdje i danas stalno živi tek dvadesetak stanovnika, kupio zemlju, mnogi ga nisu razumjeli.

Čudili su mu se što će u ovoj pustoši bez vode i struje. I unatoč svim protivljenjima s, kako majka zna i danas reći, 600 maraka u džepu počeo je graditi Hajdučke vrleti. Sam uz pomoć prijatelja. Majka i ja bile smo u Mostaru, a on više na Blidinju nego s nama.Znali smo da novac posuđuje od prijatelja za građu potrebnu za gradnju ovog danas što vidite. I danas znam da ih je samo velika uzajamna ljubav u svemu vodila. Vjerovali su jedno u drugo, priča Marija.

Poslije tri godine hajdučke vrleti su službeno zaživjele, a Blidinje kao zimsku atrakciju polako su počeli “otkrivati” i naseljavati danas vlasnici stotine sagrađenih vikendica. Zemlja se mogla kupiti za male iznose i mnogi su to iskoristili. Kao djevojčica Marija je vikendom dolazila na Blidinje s majkom i na gajbama od pića prala čaše, a već s osam godina posluživala je gostima piće. A onda sa sedamnaest, kad je otac poginuo, preuzela je sve poslove. I nije bilo lako jer nakon očeve smrti trebalo je donijeti odluku, nastaviti ili ostati u Mostaru i krenuti životom koji su živjeli njeni vršnjaci.

Majka mi je tada dala da sama donesem odluku, čak mi je sugerirala da izaberem život u gradu i nastavim studirati. U jednom trenutku naljutila sam se na nju kako uopće može dvojiti. Jer ja sam se na očevu grobu zaklela i donijela odluku. Nastaviti tamo gdje je on stao i dovršiti njegov nedosanjani san, priča nam Marija.

Brine se o 15 zaposlenih

A nije bilo nimalo lako jer otac je iza sebe ostavio dugove, sve uredno zapisano u jednoj bilježnici.

Hajdučke su vrleti nakon njegove smrti bile zatvorene samo tjedan dana. Ja i majka Albina, unatoč mnogim prijateljima, ostale smo same. I vrlo brzo shvatile da život treba ići dalje. Polako su počeli dolaziti gosti, a ja sam svaku zarađenu marku ostavljala i vraćala dugove.

Bilo joj je samo sedamnaest godina kad je kucala na vrata vjerovnika i vraćala posuđeno, priča nam ponosna mama Albina te nastavlja:

Mene su moji roditelji naučili živjeti s opancima na nogama, a ako mi nisu bili pod nogama, bili su mi pod glavom, uvijek spremne. Dijete treba naučiti raditi, dati mu obrazovanje, a poslije što joj Bog da. Nikad u životu ne smiješ reći ‘ne mogu’ i ‘neću’. Vjerujte da Bog sve posloži.

Marija nije imala ništa, a preuzela je očev projekt. Svakog dana, i “petkom i svetkom”, kako se to u ovom kraju zna reći, Marija ustaje u četiri. U kuhinji je do poslijepodne. Slaže meni, brine se o 25 zaposlenika. Sve treba, kako kaže, biti podređeno gostu. Marija prepoznatljivost Hajdučkih vrleti gradi na autohtonim hercegovačkim jelima decentno “upakiranim” u notu modernoga gastronomskog štiha. Sve je u hotelu izrađeno u drvu i tvrdom hercegovačkom kamenu, ali s notom modernizma.

Ova mlada menadžerica unatoč tome što živi u prirodi, okružena Vran planinom i Čvrsnicom, sebi dopušta, baš kao i svi mladi njenih godina, malo luksuza. Poslije 16 sati ova Pepeljuga s Vran planine “pretvara” se u uspješnu poduzetnicu s laptopom u ruci, spremnu organizirati i najzahtjevnije skupove. Voli putovati, obilaziti druge turističke destinacije i učiti kako biti uspješan u svom poslu.

Statut Hajdučke republike

No vratimo se malo na Hajdučku republiku i pitanje kako to izgleda biti prva među hajducima u ovom surovom kraju.

Nisam poželjela otići nikamo. Bila sam vezana uz oca i, kad je on poginuo, nisam dvojila. Moje je mjesto ovdje na Blidinju. Moj otac živi jer ja sam kao on. Samo sam ja žena. Zahtjevno je, ali ja sam sama izabrala svoj put. Moj otac je onako iz inata te 2002. utemeljio sa svojim prijateljima samo njegovu Hajdučku republiku, koja obuhvaća suverenitet na području od crte najvećeg vrha Vran planine do kapele svetog Ante te do crte raskrižja Risovac – Kedžar, pokazuje Marija.

Ova imaginarna republika ima svoj statut, novac, putovnicu, himnu i zastavu. Znao je tad njen otac, a očito i danas itekako dobro Marija nastavlja njegove ideje o tome kako privući gosta i u svemu s ostalima uživati. Zanimljivi su resori ministara, kojih je 30 u Vladi Hajdučke republike. U statutu piše da nema politike, ministri imaju resore unutarnjih poslova, zdravstva, prosvjete, financija, prometnica, informiranja, pravde, ali i ministarstvo nježnijeg spola, nejasnoća, svih carinskih ispostava, hajdučije i još neka ministarstva koja bi se, poručuju blidinjski hajduci, mogla oformiti u drugim vladama.

Naš novac je kubura i u planu mi je da taj novac bude pravi novac, želim uvesti samostalnu monetarnu politiku i kuburu približiti gostima na način da u našoj mjenjačnici mogu svoju valutu zamijeniti kuburom i u hotelu plaćati kuburom. Čekam da se još neke stvari pravno poslože i uskoro ćemo ponovno proslaviti dan Hajdučke republike s hajdučkim statutom, novcem i svim potrebnim što će vrijediti samo u Hajdučkoj republici, otkriva Marija.

Zanimljiva je i putovnica s kojom su neki pokušali i prešli granicu između BiH i RH. U nju uz osobne podatke vlasnik treba zalijepiti sliku ljubavnice, uz, dakako, odobrenje supruge.

I ja sam položio davnih godina zakletvu hajdučkoj gardi i ostajem, baš kao i svi ostali, vjeran danas našoj hajdučici Mariji, govori nam Ivan Vukoja Lukić, jedan od stanovnika ovoga kraja.

To nije posao, to je život

E, da znate koja su to vremena bila. Kad bih ja skuhala lučenicu (pura s maslom i lukom, op.a) s kiselim mlijekom i kiseli kupus sa suhim mesom, svi hajduci bi preda mnom stajali mirno, kroz smijeh će mama Albina, kojoj se u pogledu osjeti puno sjete.

Ma kad bih vam pričala što sve mogu podnijeti dvije žene u ovoj pustoši, ljudi ne bi mogli vjerovati. Sve bih učinila za moju Mariju, ona je moj nebrušeni dijamant, poručuje Albina. A s druge strane, Marija ističe kako ovo što ona radi nije posao, već njen život.

Ovo je moj cjeloživotni projekt. Meni novac nije prioritet. Želim uspjeti u ovom poslu, želim da su moji zaposlenici zadovoljni i da se moji gosti, kad jednom dođu, požele vratiti. Svaki dan, novi dan i novi izazov, ovo je moj san. Sve što jesam, sve što znam, uložila sam u ovaj posao. Moj cilj je puno veći od same zarade, poručuje Marija, koju u svemu podupire majka, piše 24sata.hr.

Ona je stup svega, svugdje je ima. Stalno je tu negdje, sve vidi i iskusnog oka upozorava na eventualne pogreške. Vedrog duha mojoj majci se ne može ništa zamjeriti, ako i uputi ponekad kritiku, ističe ova mlada i uspješna poduzetnica, od koje bi zasigurno i puno iskusniji u ovom poslu u velikim turističkim destinacijama imali puno toga naučiti.

(www.jabuka.tv)