Otkrivena strogo čuvana tajna: Titov “kameni cvijet“ čuvao ulaz u masovnu grobnicu s tijelima ubijenih civila i njemačkih vojnika

Nakon povratka sa zagrebačkog prosvjednog skupa „Kruga za trg“ ostao sam zatečen kada sam na jednom mediju, koji ima redovitu praksu „zatezati“ odnose između dijelova jednog te istog naroda podijeljenog AVNOJ-evskom granicom, zamijetio članak izvjesnog zaljubljenika u umjetnost – naravno jugoslavensku, koji je pokušavao mobilizirati javnost oko navodnog „ širokobriješkog rušenja spomenika dalmatinskim partizanima“.

Zgražajući se nad „ jednopartijskim brisanjem povijesti i rušenju spomenika“, autor je ronio suze nad „Titovim kamenim cvijetom“, koji je na samu obljetnicu Brozove smrti zauvijek zbrisan s lica zemlje, ustvrdivši kako su pod spomenikom „pronađene kosti dalmatinskih partizana koje su nakon pikaniranja nekud prenesene“.

Ostavši zatečen ovom viješću odlučio sam provjeriti o čemu se zapravo radi. Prvo sam nazvao prijatelja u Grudama koji mi je kazao kako o onome što mene zanima prvi put čuje, upozoravajući me istodobno kako medijskim senzacionalizmima i najvećem djelu medija ne treba uopće uzimati u bilo kakvo ozbiljno razmatranje.

Nazvah potom nazvao sam dugogodišnjeg poznanika koji živi puno bliže „mjestu zločina“, a koji iz nekih svojih razloga uopće ne odgovori na nekoliko mojih upornih poziva. Nakon određenog vremena se naravno javio, slatko se nasmijavši kad je čuo što je predmet moga zanimanja.

-„Oprosti, moram se smijati“, reče mi prijatelj i pojasni o čemu je zapravo riječ.

-“Jutros sam doznao kako je napokon otpočela ekshumacija masovne grobnice u središtu Širokog Brijega. Promatrajući osobe koje su pored mene pronosile pune vreće ljudskih kostiju, zamijetio sam i neke mlađe osobe koje su s pristojne udaljenosti i s okolnih zgrada krišom fotografiraju. Raspitujući se o kome je riječ doznah kako se radi o kćeri nekadašnjeg komunističkog aparatčika bliskog nekadašnjem šefu mostarske UDBA-e. Kladili smo se u gajbu „žuje“ u kojem će od tri medija te fotografije završiti“, reče mi prijatelj i dalje se zagonetno smješkajući.

Nije riječ o rušenju spomenika nego o eshumaciji ljudskih kostiju

Pojašnjavajući o čemu se zapravo radi, rekao mi je kako „Povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta II. svjetskog rata i poraća Općine Široki Brijeg zapravo obavlja svoju redovitu aktivnost ekshumiranja masovnih grobnica iz II. svjetskog rata i poraća, i to s ciljem da sve te žrtve na dostojanstven način pokopaju“.

Godinama istražujući ovu temu to sam i sam znao. Međutim, nije mi bilo ni malo razumljivo, niti logično, zbog čega se otpor nije javljao prije nekoliko godina, kada se krenulo s prvim aktivnostima ove vrste, nego je do otpora došlo tek sad kad je ova aktivnost, takoreći, postala rutinski posao.

-„Dvije su skupine koje će, svaka iz svojih razloga, pokušati ovo krivo prenijeti i odaslati svoje poruke. Prvo su naivni dnevnopolitičari koji vjeruju da će zalaganjem za „očuvanje jugoslavenskih komunističkih spomenika“ sebi priskrbiti kakve političke poene. Međutim, ključni problem leži u drugoj skupini, onoj koja se javno ne oglašava, ali se na sve načine trudi prikriti strogo skrivanu tajnu o stvarnom sadržaju ove masovne grobnice“, strpljivo mi pojašnjava, naglašavajući kako je riječ o „nositeljima nekadašnjeg režima koji su danas dio gospodarsko-političke elite“.

Na moj upit pokušava li mi to reći kako ispod spomenika nisu partizanske kosti, što je inače dosta česta metodologija prikrivanja zločina koja je bila jako rasprostranjena među jugoslavenskim komunistima , odgovorio mi je potvrdno.

-„Ukoliko su partizanski vojnici oko vrata nosili vojne pločice njemačke vojske ili bili vezani žicom, na isti način kao i u kolonama Križnog puta, onda osobno nemam što tome dodati“, značajno je istaknuo te dodao kako je osobno vidio te grozne slike.

Na moj upit zna li tko su redatelji i scenaristi te prijevare odgovorio je niječno, istaknuvši kako se po ostacima masovnog „kamenog cvijeta“ vidi da se netko dobro pobrinuo da zemlja čuva tajnu, naglašavajući kako je spomenik bio zaliven betonom i dobro „armiran“.

-„Upravo stoga se i medijska pažnja sa prikrivanja zločina, što je kazneno djelo, pokušava prebaciti na zaštitu ljepote kulturno-povijesnih spomenika, zaključio je, ukazujući istodobno kako je ovo jako dobar primjer zbog čega su pravni slijednici KPJ protiv bilo kakvog „kopkanja“ po ovoj temi, kao i revizije povijesnih teza koje su oni sami preimenovali u činjenice.

Vremešni starac hvali dostignuća UDBA-e i partije

Izložen mojoj istraživačkoj znatiželji na kraju mi je rekao kako osobno poznaje nekadašnjeg lokalnog komunističkog prvaka koji živi u Zagrebu a koji bi, pretpostavio je, mogao puno više kazati o tome.

Nakon nekoliko pokušaja susret je ugovoren za ponedjeljak prije podne. Zajedno s posrednikom otišao sam na dogovorenom mjesto. Nakon nekoliko minuta ušao je i vitalni osamdesetogodišnjak, elegantnog izgleda i držanja. Nakon upoznavanja i općenitog razgovora zamolio nas je da sa stola sklonimo mobitele i fotoaparat te da mu zajamčimo anonimnost. Naravno, ne imajući kud pristali smo na njegove uvjete, što sam već ranije obećao.

Prvo nam je općenito pričao o politici jugoslavenskih komunista prema zapadnom djelu Hercegovine, ističući kako je od 1945. do početka sedamdesetih taj kraj bio u potpunoj nemilosti i izolaciji Sarajeva i Beograda.

-Jedina planska aktivnost koja se u tom razdoblju vodila bilo je iseljavanje, kaže naš sugovornik istaknuvši kako su za promjenu te klime najzaslužniji bili Džemal Bijedić i partizanski general Vlado Šegrt.

-„Njih dvojica su poznavali neke lištičke ratne komuniste, koji su sustavno lobirali da se ovo stanje promjeni. Svi zajedno uspjeli su ishoditi da Stanko Čolak i Ivan Lasić odu u Beograd nakon čega se stanje“, kako je istaknuo, „počelo mijenjati“.

Što se to pozitivno dogodilo nakon njihovog odlaska u Beograd, pitali smo iznenađeno našeg sugovornika, ne odajući kako znamo da je riječ o dvojici visokopozicioniranih oficira nekadašnje jugoslavenske UDBA-e.

-„Oni su na važna mjesta rasporedili svoje ljude, počela je cvjetati privreda, otvorio se novi hotel, robna kuća, poduzeća su počela jačati, ljudi su se zapošljavali“, samouvjereno će naš sugovornik, hvaleći dostignuća tadašnje partije i UDBA-e.

Zanimalo nas je što zna o masovnoj grobnici i izgradnji spomenika.

Većina partizanskih kostiju ranije prenesena

-„To je bilo nekoliko godina nakon mog odlaska u Zagreb. Nisam u tome sudjelovao ali imam određene informacije. Te godine obilježavala se četrdeseta obljetnica oslobođenja Lištice. Predsjednik općine i šef komiteta dobili su upute iz Mostara, Sarajeva i Beograda a u sve je bio uključen i SUBNOR iz Splita. Napravljena je kosturnica i u nju složene kosti“, smireno će starac.

Na naše pitanje o čijim je kostima riječ malo je zastao i na trenutak zašutio.

-„Kosti su to, šta ja znam čije su sve“, nervozno će.

Na našu upadicu kako imamo saznanja da je riječ o kostima ubijenih civila i zarobljenih njemačkih vojnika samo je kimnuo glavom pa potom dodao: „Nemate pojma kavo je to vrijeme bilo. Došla je partijska naredba i kosti je trebalo naći. Naši su se ljudi s terena dali u akciju i pronašli dovoljno kostiju“.

Na naše pitanje zna li što o tvrdnjama kako pod tim spomenikom nema uopće partizanskih kostiju kazao je kako je čuo i te komentare ali kako ne zna ništa pouzdano.

-„Morate shvatiti da je od 1945. do 1985. puno godina i da su u ti četrdeset godina familije poginulih partizana, organizacija SUBNOR-a i općine prenijele većinu partizanskih kosti a partija je poučena iskustvom iz 1971. morala povesti računa o ostatku kostiju kojih je zemlja bila puna “, tvrdi naš sugovornik.

Na upadicu je li svjestan da je riječ o prijevari i očitom krivotvorenju povijesti, te elementima kaznenog djela prikrivanja masovnog zločina, niječno je odgovorio.

-„Ljudi su te kosti izvadili iz zemlje, otrgli ih od divljih zvijeri i pokopali u uljudnoj grobnici“, kazao je, očito ne vidjevši u tome nikakvog lošeg motiva.

Na naše pitanje tko su u tom razdoblju bili predsjednici općine i partije, koji su ovo organizirali nije želio odgovoriti, kazavši nam kako je to javni podatak koji uopće nije teško provjeriti, nakon čega se ustao i otišao bez riječi.

Razmišljao sam otići u NSK, potražiti kakvu knjigu i riješiti i pitanje imena koja moj sugovornik nije želio otkriti, što me navelo na zaključak kako se očito radi o živućim osobama. Ipak, meni osobno je nešto važnije od tih imena. Važnije mi je to što sam shvatio zbog čega je određenim krugovima sudbina jednog partizanskog spomenika važnija od sudbine stotinjak božjih stvorenja, bez obzira kakvu su ideologiju za života zagovarali.

www.hrsvijet.net | D. Šimić