Osamljenost opterećuje imunološki sustav slično kao i kronični stres

Istraživanja povezuju usamljenost s brojnim disfunkcionalnim imunološkim reakcijama, što nas navodi na zaključak da je usamljenost potencijalno opasna za zdravlje.

Istraživači su otkrili da ljudi koji su usamljeniji pokazuju znakove za većom mogućnosti aktiviranja latentnog (pritajenog) virusa herpesa. Također proizvode više proteina povezanih s upalom u odgovoru na akutni stres nego što proizvode ljudi koji se osjećaju društveno povezanijima.

Navedeni proteini upozoravaju na upale, a kronične upale se povezuju s brojnim bolestima, poput koronarne bolesti srca, dijabetesa tipa 2, artritisa i Alzheimerove bolesti, ali i s krhkosti i padom funkcija u starijoj dobi. Reaktivacija latentnog virusa herpesa je povezana sa stresom, što nam govori da usamljenost funkcionira kao kronični stresor koji aktivira slabu reakciju imunološkog sustava.

Jasno je što nam pokazuje prethodno istraživanje – da su odnosi loše kvalitete povezani s brojnim zdravstvenim problemima, uključujući preuranjenu smrtnost i mnoge druge oblike vrlo ozbiljnih zdravstvenih problema. A ljudi koji su usamljeni sigurno osjećaju kao da su u lošim odnosima, kaže Lisa Jaremka, postdoktorandica na Institutu za istraživanje i bihevioralnu medicinu, na Sveučilištu Ohio i voditeljica istraživanja, prenosi geek.hr.

Jedan od razloga zašto je ovo istraživanje važno jest korak prema razumijevanju kako usamljenost i međuljudski odnosi općenito utječu na zdravlje. Što više znamo o samom procesu, vjerojatnije da ćemo naći načina za borbu protiv tih negativnih efekata, a možda ih i preduhitriti. Ako ne poznajemo fiziološke procese, kako ih onda možemo promijeniti? pita Jaremka.

Rezultati se temelje na nizu istraživanja provedenih na dvije populacije: prva je bila skupina zdravih, iako pretilih, sredovječnih odraslih osoba, a druga je bila skupina odraslih osoba koje su preživjele rak dojke. Istraživači su u svim istraživanjima za mjerenje stupnja usamljenosti koristili UCLA-inu skalu usamljenosti, upitnik koji procjenjuje percepcije društvene izolacije i usamljenosti.

Jaremka je predstavila istraživanje na godišnjem skupu Društva za osobnost i socijalnu psihologiju (engl. Society for Personality and Social Psychology) u New Orleansu.

Istraživači su prvenstveno nastojali dobiti snimku ponašanja imunološkog sustava povezanog sa usamljenošću, tako da su mjerili količinu antitijela u krvi koja se proizvode kad se aktivira virus herpesa. Sudionici su bile osobe koje su završile liječenje u razdoblju od dva mjeseca do tri godine prije početka istraživanja. Sudjelovalo je 200 osoba, prosječne starosti od 51 godine.

Njihova je krv analizirana na prisutnost antitijela protiv Epstein – Barr virusa i citomegalovirusa (oba virusa su uzročnici mononukleoze). Oba virusa su herpes virusi koji inficiraju većinu Amerikanaca. Otprilike polovica infekcija ne prelazi u bolest, no kad je osoba jednom zaražena, virus ostaje uspavan u tijelu i može se reaktivirati – što uzrokuje povišenu razinu antitijela ili titrove antitijela.

Opet, često ne pokazuje nikakve simptome nego ukazuje na probleme regulacije u stanicama imunološkog sustava. „Usamljeniji sudionici su imali višu razinu antitijela protiv citomegalovirusa nego manje usamljeni sudionici, te je ta povišena razina antitijela povezana sa simptomima boli, depresije i umora.

U studiji s osobama koje su preživjele rak dojke, istraživači su još testirali i razinu citokina pod nazivom interleukin 1 – beta, kojeg je također bilo više kod usamljenijih osoba. Rezultati su bili isti i kada su istraživači kombinirali niz čimbenika, poput kvalitete sna, dobi i općeg zdravstvenog stanja. „Otkrili smo određenu dosljednost kod koje usamljenije osobe u obje studije imaju više upala nego manje usamljene osobe,“ završava Jaremka. „Također je vrlo važna i ‘druga strana medalje’ – da osobe koje su društveno vrlo povezane, doživljavaju i pozitivnije rezultate, u ovom slučaju – manje upala.“

(www.jabuka.tv)