Odvjetnica generala Praljka: Hrvati su sami sebi najveći neprijatelji

Nika Pinter hrvatskoj javnosti u BiH najpoznatija je kao odvjetnica tragično preminuloga generala Slobodana Praljka u predmetu “Prlić i ostali“, no u Haagu je Nika Pinter bila angažirana, uz već spomenuti, u još 4 predmeta.

Također, jedno vrijeme vodila je Ured za pravnu pomoć braniteljima pri HNS-u BiH u Mostaru, no nekome je zasmetala… O svemu više u razgovoru koji je s Nikom Pinter vodila Ivana Ćubela.

Gospođo Pinter, može li se čovjek oporaviti nakon što je svjedočio nečemu čemu ste Vi svjedočili 29. studenoga 2017. kada je Vaš branjenik, general Slobodan Praljak, sebi oduzeo život? Kako se osjećate danas, nepunih pola godine nakon svega?

Vrijeme je melem, život nije stao, sjećanja su snažna, tuga je trajna.

Hoće li biti revizije ove presude? Rekli ste da osobno više ne želite imati posla s Haškim sudom, no da će biti važno što kaže obitelj generala Praljka. Je li uopće moguće, nakon svega što je obrana napravila, doći do novih dokaza kako bi se revizija provela?

Ne znam hoće li biti revizije presude. Obrane su učinile sve da sudu daju dokaze za utvrđivanje svih relevantnih činjenica, ne vidim koji bi se to dokaz mogao pojaviti, a za koji nismo svih ovih 14 godina znali i koji bi mogao biti osnova revizije. No, molim, uzmite u obzir da ja nisam u kontaktu s drugim braniteljima i ne znam njihova razmišljanja i odluke oko traženja revizije presude.

Sudske revizije možda neće biti, ali duboko sam uvjerena da će vrijeme revidirati utvrđenja presude. Znam da to nije utjeha za one koji su osuđeni, ali ja vjerujem u snagu činjenica koje je nemoguće trajno zatajiti i negirati, jer činjenice su tvrdoglave.

Zašto smo svjedoci jednom ovakvom selektivnom pristupu Haškoga suda (podsjećam da je Glavni haški tužitelj Brammertz kazao nakon predmetne presude u Hagu da je sada na Hrvatskoj da procesuira ostale ratne zločine), a nitko nije spomenuo niti spominje zločine koji su počinjeni nad Hrvatima? Sve to događa se u isto vrijeme kada bošnjački politički predstavnici govore da je zločin u Ahmićima bio pravilo, a onaj u Trusini iznimka.

Ne bih govorila o pravilu i iznimkama, niti bih se bavila prebrojavanjem zločina i žrtava. Čini mi se da se u svim ovim postupcima najmanje vodilo računa o stvarnim žrtvama kojih je, nažalost, bilo. O razlozima selektivnosti tužiteljske politike gonjenja mogu nagađati, a moje nije da nagađam. Moj je stav da šutnja ne negira istinu i činjenice.

Ako se analiziraju presude Seferu Haliloviću, Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću, vidjet će se da su teški zločini nad Hrvatima u tim presudama nesporno utvrđeni. Dakle, nisu iznimke. A zašto počinitelji, koji snose kaznenu odgovornost, nisu procesuirani i osuđeni, odgovore treba tražiti izvan sudskih procesa.

Što bi se moglo dogoditi, kakvo je Vaše mišljenje, s onim braniteljima i visokim časnicima HVO-a koji su trenutačno na prostoru Republike Hrvatske?

Moje je mišljenje da branitelji mogu biti pozvani na kaznenu odgovornost u Republici Hrvatskoj ukoliko pravosudni organi BiH, sukladno zakonu, ustupe kaznene predmete u Republiku Hrvatsku. Branitelji koji su u Republici Hrvatskoj, prema mojim saznanjima, spremni su se odazvati pravosudnim organima Republike Hrvatske, ali nisu spremni odgovarati pred pravosudnim organima BiH. Arbitrarnost i selektivnost tužiteljstva ne pruža im garancije pravičnoga postupka.

Neki od tih ljudi, poput generala Mije Jelića, su u udruzi Hrvatska zvona koja će na idućim općim izborima u BiH podržati Hrvatsku republikansku stranku. Jeste li upoznati s tim projektom i što mislite o istom?

Upoznata sam s osnivanjem udruge Hrvatska zvona, mislim da je udruga nastala zbog potrebe da se probude i hrvatski političari i hrvatski narod u BiH, da se trgnu iz letargije. Ništa se ne mijenja na bolje samo od sebe, a da je dobro, nije. Hrvatima nitko treći, izvan BiH, ne može pomoći. Hrvatska zvona žele ukazivati na društvene probleme i probleme hrvatskoga naroda jer žele prekinuti šutnju o egzistencijalnim, socijalnim, kulturnim i političkim pitanjima.

Žalosti me podijeljenost hrvatskoga naroda u BiH, jer tako razmrvljeni ne mogu predstavljati političku snagu i promijeniti stanje u kojem se nalazi. Osobno sam stava da su Hrvati sami sebi najveći neprijatelji.

U medijima ste u više navrata kazali da su pripadnici HVO-a jedini koji su pomagali u procesu hercegbosanskoj šestorci te da od državnoga vrha RH, kao ni od hrvatskih političkih predstavnika u BiH nisu imali apsolutno nikakve koristi. S obzirom na takav stav i s jedne i s druge strane, što onda očekivati od hrvatskih političara koji ama baš nimalo ne vode računa o onima koji su nas najviše zadužili, i to u njihovim najtežim trenucima? I zašto je, prema Vašem mišljenju, izostala ta pomoć?

Pripadnici braniteljske populacije prepoznali su da je postupak u Den Haagu protiv “šestorke” i postupak protiv njih i bez ustezanja su se obranama stavili na raspolaganje, svjesni da samo činjenice koje znaju mogu dati cjelovitu sliku događanja 1992. – 1994. u BiH. Nažalost, politički predstavnici nisu prepoznali ozbiljnost optužnice, postupka i presude. Zašto su se hrvatski politički predstavnici i u RH i u BiH kroz ovih 14 godina ponašali kao da postupak u Den Haagu ne postoji, trebaju obrazložiti oni, ja nisam adresa za to pitanje.

Nakon što je prvostupanjskom presudom u predmetu “Prlić i ostali”, potvrđena teza o “udruženom zločinačkom pothvatu”, kakva su Vaša očekivanja vezano za podizanje optužnica protiv zapovjednika i pripadnika HVO-a u nekom idućem razdoblju? Hoće li potvrda ove teze biti temelj za “čistku” među braniteljskom populacijom? Zanima me također i Vaše mišljenje o mogućim optužnicama prema hrvatskim braniteljima u BiH, neovisno o potvrdi ove teze…

Mislim da više nismo u sferi očekivanja već smo u potpunoj izvjesnosti da se optužnice protiv branitelja, pripadnika HVO-a, podižu i da će se podizati bez obzira na to postoji li ili ne osnovana sumnja za individualnu kaznenu odgovornost. Čini mi se da je način podizanja optužnica u cijelosti preuzet od haškoga tužiteljstva, narativni opisi koji u dokazima, a pogotovo u činjenicama, nisu utemeljeni.

Čitala sam da se sprema nova Državna strategija za procesuiranje predmeta ratnih zločina. Nadam se da će se u njoj naći mjesto za osnovne principe kaznenoga postupka i da neće biti lista želja. Nadam se da će politički predstavnici, koji, kao da su digli ruke od branitelja, spustiti ruke i zakonitim i političkim putem odgovoriti na “udruženi zločinački pothvat”.

Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su sretni što Vas imaju dok ste bili angažirani u Odjelu za pravnu pomoć braniteljima pri HNS-u BiH, no unatoč trima oslobađajućim presudama na Sudu BiH, u predmetu “Zovko i ostali” te dvije oslobađajuće presude Željka Andabaka i drugih, “netko” je mislio da to može drugačije, pa ste u kolovozu prošle godine napustili Mostar. Kome ste smetali? Koga je “ugrožavao” Vaš angažman i Vaš način funkcioniranja? Podsjećam da je bila podnijeta i prijava protiv Vas Federalnoj upravi policije, koja opet nema veze ili ne bi trebala imati veze s Vašim napuštanjem Mostara, ali ima s Vašim angažmanom u BiH.

Oslobađajuće presude rezultat su predanoga i savjesnoga rada kolega branitelja u predmetima kao i veliki angažman optuženika u vlastitoj obrani, ne bih Uredu za pravnu pomoć niti sebi pripisala zasluge za ishod predmeta. Stajali smo na raspolaganju obranama i servisirali ih onoliko koliko su od nas tražili i one koji su to od nas tražili. Tako je i bio zamišljen rad Ureda. Da, nisam otišla zbog kaznene prijave, nemam razloga bojati se postupka, jer nikada nisam učinila ništa što bi moglo imati osnova za bilo koji postupak, pa i kazneni.

Jesam li nekom smetala, ne znam, pretpostavljam da jesam. No, razlog mojega napuštanja Mostara i rada u Uredu bio je u zaštiti profesionalnoga i osobnoga digniteta. Neskromno tvrdim da sam previše vrijedna da ignorantima služim kao vreća za boksanje i nemušto dokazivanje moći i vlasti.

Pratite li, nakon svega, rad Ureda za pomoć braniteljima i kolike su uopće njegove mogućnosti i kapaciteti kada govorimo o pomoći braniteljima?

Ne pratim rad Ureda za pravnu pomoć braniteljima, niti ovdje u Zagrebu to mogu, a mislim da mi je i nedvojbeno pokazano da sam suvišna. Ako postoji želja da se braniteljima pomogne, mogućnosti postoje, a vjerujem i kapaciteti.

Treba probuditi želju, a Hrvatska zvona to, kako mi se čini, upravo žele učiniti. Način optuživanja pripadnika HVO-a, prepuštanje da sami o sebi brinu, nebriga za osobe pod postupkom, neiskorištavanje političkih mehanizama za uvođenje ravnoteže u kaznenim predmetima, sve su okolnosti koje su, uz ostale razloge, iznjedrile osnivanje udruge Hrvatska zvona. Tako ja to vidim.

(www.jabuka.tv)