Od Medvidovića do Mandića: Nastanak i zanimljivosti prezimena u Širokom Brijegu

Jedno prezime često krije desetke različitih nadimaka, a primjer obitelji Mandić — poznatih i kao Šećići, Lacanovići ili Lucići — najbolje pokazuje kako su se stoljećima stvarali slojeviti identiteti unutar zajednice. Da bismo razumjeli ovu posebnost, moramo se vratiti u vrijeme kada su prezimena tek počela nastajati i kada su nadimci bili ključno sredstvo razlikovanja ljudi istog imena.

U nastavku prenosimo tekst objavljen na Bosnjakovo-brdo.info.

Što je zajedničko Šećićima, Lacanovićima i Lucićima? Svi su – Mandići! Ovo je samo jedan primjer kako u Širokom Brijegu jedno prezime može imati više “nadimaka” ovisno o tome s kim razgovarate i u kojem dijelu grada se nalazite.

No, da bismo razumjeli kako je došlo do ovakve složene mreže prezimena i njihovih nadimaka, moramo se vratiti na početak priče. U najranijim vremenima hrvatske povijesti ljudi su imali samo osobno ime. U čuvenoj Bašćanskoj ploči iz 11. stoljeća spominju se kralj Zvonimir i opat Držiha – bez ikakvih prezimena. To je bio način imenovanja koji je vladao stoljećima.

Međutim, kako se društvo razvijalo i naselja postajala veća, javila se potreba za točnijim razlikovanjem ljudi. Što kada u jednom selu živi pet Ivana ili šest Marija? Tu na scenu stupaju nadimci – prvi korak prema današnjim prezimenima.

Kada je sve počelo: Prva prezimena u Hrvatskoj

Ovaj postupni razvoj od nadimaka prema stalnim prezimenima nije se dogodio preko noći. Prva prezimena javljaju se krajem 12. stoljeća u primorskim gradovima poput Dubrovnika, Zadra i Splita. Ovi gradovi, uređeni po uzoru na sjeverne talijanske komune, formiraju Velika vijeća s vlastelom koja svoja nasljedna prava dokazuje upravo nasljednim prezimenom.

Pravi preokret u povijesti imenovanja dolazi s Tridentskim saborom (1545-1563). Tada crkvene župe postaju obvezne voditi matice rođenih, vjenčanih i umrlih. Svećenici počinju upisivati uz osobno ime i prezime, koje snagom službenog zapisa postaje neizmjenjivo i nasljeđivo.

Konačno, Jozefinskim patentom iz 1780. godine službena dvočlana imenska formula – osobno ime plus prezime – postaje ozakonjena i obavezna za sve stanovništvo Habsburške Monarhije, uključujući i naše krajeve.

Kako su nastajala naša prezimena?

Način na koji su nastajala prezimena bio je daleko kreativniji nego što se može činiti na prvi pogled. Naši preci koristili su nekoliko osnovnih principa:

Patronimi – po očevom imenu
Najčešći način nastanka prezimena bio je dodavanje sufiksa na očevo ime. Tako je “sin Jurin” postao Jurić, “sin Markov” postao Marković, a “sin Petrov” postao Petrović. Sufiksi poput -ić, -ović, -ević, -inić upravo su značili “sin od…” ili “mali, mladi…”.

Po zanimanju
Drugi čest način bio je povezivanje s poslom koji je netko obavljao. Mnoga prezimena nastala su od zanimanja koja su ljudi obavljali: Kovač je kovao, Tkalčić je tkao, Klobučar je pravio klobuke, Lončar je bio lončar.

Od nadimaka i fizičkih osobina
Često su prezimena nastajala od nadimaka koji su karakterizirali fizički izgled: Debeljak za debelu osobu, Crnošija za tamno lice, Grbešić za grbaša.

Po geografskom podrijetlu
Neki su dobivali imena prema tome odakle su došli: Bošnjak je došao iz Bosne, Hercegovac iz Hercegovine, Posavac s Posavine.

Kreativnost naših predaka
Osim ovih osnovnih načina, naši preci pokazali su nevjerojatnu kreativnost u stvaranju nadimaka. Kroz Hercegovinu tako nalazimo prezimena poput Zlomislić, Zlopaša, Prskalo i Nogalo – svako od njih krije priču o prvoj osobi koja ga je nosila.

Ova kreativnost nije bila ograničena samo na naše krajeve. U srednjovjekovnom Dubrovniku zabilježeni su nadimci poput Gratapaia (‘čisti slamu’), Manduca Vacca (‘vodi kravu’), Caca in pino (‘lovi po trnju’) i Maca fava (‘jedi bob’) – svjedočanstva o tome kako je narod svojom duhovitošću karakterizirao sugrađane.

Prezimena i nadimci u Širokom Brijegu danas

Ova bogata tradicija imenovanja nije nestala s vremenom. Tradicija nadimaka ostala je živa i u Širokom Brijegu, ali s važnom razlikom: za razliku od službenih prezimena koja su uglavnom ustrojena u 18. i 19. stoljeću, nadimci se i danas spontano stvaraju i mijenjaju.

Razlog za opstanak ove tradicije praktičan je i jasan – nadimci služe za razlikovanje obitelji koje nose isto prezime, što je česta pojava u manjim zajednicama gdje dominiraju određeni rodovi. U širokobriješkim naseljima Lise, Oklaji, Trn i Mokro nadimci su postali toliko uobičajeni da često bolje označavaju obitelj od službenog prezimena.

Pregled nadimaka po prezimenima

Evo kako izgleda ova složena mreža nadimaka za pojedina prezimena u praksi:

Podrijetlo glavnih rodova prema istraživanju Nikole Mandića

Kako bismo dobili potpuniju sliku o korijenima ovih obitelji, važno je pogledati što nam govore genealoška istraživanja. Za svako od ovih prezimena, povjesničar i istraživač rodoslovlja Nikola Mandić u svojoj knjizi “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokome Brijegu i okolici” iznosi teorije o njihovu podrijetlu:

Zovko – Vrlo staro zapadnohercegovačko pleme od kojeg su nastala sljedeća prezimena: Bandići, Bošnjaci u Dragićini, Kature, Palci, Tomići, Ćutuci, Logare, Pivci, Sutoni, Markići, Delići, Džebe, Šilići, Karlovići, Kozarići i bjelopoljski Boškovići, a vjerojatno još koja prezimena koja do sada nisu utvrđena.

Mandić – Potječu od starog hrvatskog plemena Medvidovića po kojem je i selo Medvidovići (danas Medovići) dobilo svoje ime.

Grbešić – Starinom su s Ciganskog Brda iznad Lisa.

Naletilić – Jedinstveno prezime u hrvatskom narodu uopće. Nastali su u zapadnoj Hercegovini prije oko 300 do 400 godina, vjerojatno od Raiča – jednog od najstarijih hrvatskih rodova u Hercegovini.

Topić – Topići u Oklajima starinom su bili nastanjeni na Ciganskom Brdu, a kasnije sišli u Lise pa u Oklaje. Vrlo su stari i razlikuju se od onih iz Buhova koji su podrijetlom od Ivankovića.

Slišković – Matična im je Raška Gora više Mostara. Ubrajaju se među najstarija i najbrojnija hrvatska plemena u zapadnoj Hercegovini. Od njih su nastali: Aničići, Čorapine, Domići, Lovrići, Škobići, Šumani, Tambići, Talići i Vidovići – svi na Raškoj Gori, a u Mokrome: Ćeškići, Ramići i Nakići.

Ćužić – Ćuže – Ćužića je matica u Mokrome kod Širokoga Brijega. Odatle su se kasnije raselili: u Gornji Gradac oko 1720., Foču kod Dervente oko 1750. te u Bijaču oko 1780. godine od kojih su jedni otišli na Hum i Vitaljinu.

Hrkać – Kao i Mandići nastali su od Medvidovića. Tako su nastali i Šušci i Penavići (od Penavića – Hrkaći), Senjaci, Ćesići u Batinu, Draškići i Džajkići u Izbičnu, Vrančići u Ljutom Docu i Rodoču, a vjerojatno i još koja prezimena koja, s obzirom na veliku starost Medvidovića, nisu uspjeli utvrditi.

Čuvanje tradicije

Na kraju ovog putovanja kroz povijest naših prezimena i nadimaka, važno je istaknuti da prezimena i nadimci u Širokom Brijegu nisu samo oznake – oni su živi spomenici naše povijesti i kulture. Svaki nadimak krije priču, svako prezime nosi uspomenu generacija koje su oblikovale naš grad. Unatoč modernizaciji, tradicija imenovanja ostaje čvrsto ukorijenjena kao dio našeg identiteta.

Naravno, postoji još mnogo prezimena i nadimaka koji nisu spomenuti u ovom članku. Nadamo se da će ovaj skromni prilog potaknuti ljude da se zainteresiraju za povijest svojih obitelji i počnu istraživati svoje porijeklo. S obzirom na to da u bazi imamo brojna prezimena i obiteljska stabla zapadne Hercegovine, bilo tko zainteresiran za svoje može nam se javiti sa svojim upitima na email: bosnjakovobrdo@gmail.com

Izvori i literatura:
Ovaj članak nastao je na temelju materijala Hrvatske enciklopedije te rada lokalnih istraživača rodoslovlja, osobito Nikole Mandića i njegovog djela “Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokome Brijegu i okolici”, uz doprinose lokalnoga stanovništva.

(www.jabuka.tv | Foto: Digitalni arhiv Široki Brijeg)