Očevi trebaju odgajati, a ne pomagati u odgoju!

Ljudi su razne, očigledno promašene, stvari spremni prihvatiti kao nešto normalno. Prihvatili smo da je uobičajeno da nas političari lažu i da više misle na svoj nego na naš interes. Prihvatili smo da je uobičajeno doktorima dati mito želimo li kvalitetnu uslugu.

I prihvatili smo da bi odgoj trebao biti odgovornost žena. U najboljem slučaju, očevi bi trebali povremeno pomagati, ali ni slučajno da budu ravnopravni u odgoju jer je “prirodno da su djeca majčina odgovornost”.

Nedavno sam vodio razgovor s dražesnom gospođom kojoj je zasmetalo što je moja supruga 10 dana mjesečno na putu jer joj nikako nije bilo jasno tko onda čuva našu kćer. Rekao sam da je ja ne čuvam jer nisam bejbisiter. Ja sam roditelj i ne čuvam svoje dijete, već je odgajam! I uživam u tome.

Bake uskaču kad zatreba i na tome smo im zahvalni, no 90 posto vremena je sa mnom i sretan sam što imam čast biti angažiran tata. Sigurno i vi obožavate takve dražesne gospođe koje se obožavaju petljati drugima u život i uvijek znaju što je najbolje za sve druge.

I naravno, ako ste ih susretali, onda znate da se ne zadrže na jednom komentaru pa je brzo dodala i da se oduvijek zna tko što radi u obitelji i da naša situacija jednostavno nije prirodna.

Odgovorio sam da bi meni bilo neprirodno da kćer ne prima dovoljno ljubavi i razumijevanja, a njezinom je srcu svejedno dolazi li to primarno od mame ili tate. Bitno je da toga ima dovoljno i ponekad sam ja više s njom, a ponekad mama.

Dražesna gospođa htjela je nastaviti držati prodiku, no kako mi se ne da trošiti vrijeme s ljudima koji žive u 18. stoljeću, odlučio sam ostati u 21. stoljeću. A u ovom stoljeću više nema klasično podijeljenih uloga. Uloga oca nije samo da donese novac u kuću i disciplinira djecu.

Znate onu legendarnu: Vidjet ćeš ti svoga boga kada ti otac dođe kući! Kao da su svi išli u istu propalu školu očajnog odgajanja u kojem su očevi neki pasivni, distancirani siromasi koji obiteljskom životu doprinose jedino podizanjem glasa i plaćom.

Tako je nekada funkcionirala većina obitelji, ali danas većina obitelji zna da to nema smisla. Znamo da nema smisla autoritet temeljiti na strahu, najčešće od fizičkog nasilja, a znamo i da je za dijete poželjno da su očevi jednako uključeni u odgoj kao i majke. I zato očevi ne čuvaju djecu. Oni odgajaju. Očevi ne pomažu u odgoju. Oni su roditelji! Apsolutno ravnopravni s majkama.

Pa nije valjda vrhunac očinstva da samo održavaju dijete na životu dok ne dođe u majčine ruke. Razumijem da ne možemo dojiti, ali nakon tog inicijalnog perioda, nema apsolutno nikakvog razloga da očevi ne budu jednako uključeni u sve aspekte odgoja. Nema apsolutno nikakvog razloga da ne pružamo jednako ljubavi i pažnje našoj djeci.

Od mijenjanja pelena i kuhanja preko odlazaka na informacije i vožnje na treninge, ali i slušanja naše djece u dva ujutro kada nam se žele povjeriti. Ne, odgoj nije ženska stvar.

Odgoj nije ženska odgovornost. Odgoj je roditeljska odgovornost! I dragi moji dečki, kada ste angažirani roditelji, to vas ne čini manjim muškarcima. To vas čini većim ljudima!

(Bruno Šimleša | Jutarnji.hr)

Klikni OVDJE i posjeti naš novi kutak LIFE