Dok se vi u Hrvatskoj pržite na suncu, mi ovdje šećemo i dalje u jaknama. Doduše, vrlo tankima, ali ipak. No moram primijetiti da je ova godina vremenski i temperaturno puno povoljnija od prošle koje mi je valjda bila vremenski najgora u životu. Ima za sada puno manje padalina i puno više sunčanih dana što je vrlo ugodno iznenađenje.

Rijetko sam pisala o drugim Hrvatima koji ovdje žive, no spomenula sam da se dijelimo u dvije skupine: Gastarbajteri starosjedioci koji su ovdje stigli u prvoj i drugoj generaciji prije 10+ godina, i na nas, gastarbajtere nove generacije koji smo došli nakon ulaska Hrvatske u EU.

Dugo nisam simpatizirala ove prve jer sam smatrala da imamo prerazličite svjetonazore s obzirom da zadnjih par desetljeća nismo živjeli u istoj zemlji. No, nedavno sam na aerodromu upoznala jednu obitelj iz druge generacije gastarbajtera, koja živi već 30-ak godina u Njemačkoj i uvidjela da imamo puno više toga zajedničkog nego što sam mislila.

I jedni i drugi smo se jednako dobro integrirali, no isto tako i jedni i drugi u srcu nosimo domovinu, s tom razlikom da se oni vjerojatno nikada više neće vratiti jer su im djeca rođena i odrasla u Njemačkoj, te će zbog njih ostati ovdje.

Gospodin s aerodroma mi je toga dana rekao: „Ako ikako imaš mogućnosti, nemoj dugo ostati ovdje“. Oni bi se vrlo rado vratili, ali djeca su rođena ovdje i ne žele čuti za odlazak iz Njemačke, te su stoga primorani ostati ovdje.

Ono što sam primijetila i što mi je vrlo zanimljivo je da i nakon 30-ak godina i dalje imaju snažan naglasak koji ih odaje.

Eto, koliko god se trudili integrirati zauvijek nam ostaje obilježje da smo stranci!

Moja predviđanja se obistinjuju

Ne mogu ne primijetiti da se zadnjih pola godine u Njemačkoj pokrenuo ogroman val povratnika u domovinu. Gotovo polovica Hrvata i Bošnjaka koje sam upoznala u ove skoro 3 godine se vratila ili se uskoro vraća kući. Primijetila sam to kada se društvo u kojem sam se kretala i još uvijek krećem od jednom sve više počelo smanjivati.

Velikim dijelom je zaslužna turistička sezona u Hrvatskoj u kojoj se, iako se puno radi, ipak može zaraditi solidan novac, a uz to i provesti ljeto u domovini, što je mnogima primamljiva opcija. Radi se u cijelosti o novim gastarbajterima koji su došli nakon ulaska Hrvatske u EU, većinom sami ili u društvu prijatelja ili rodbine, te se još nisu potpuno asimilirali u njemački način života.

Nisu „pustili korijenje“, još uvijek natucaju njemački, te su radili većinom na slabije plaćenim poslovima u Njemačkoj tipa građevina, gastronomija, čišćenje ili proizvodnja. Oni će se krajem godine najvjerojatnije vratiti u Njemačku.

Druga skupina su također gastarbajteri nove generacije, ovakvi kao što sam ja, koji su otišli van više radi stjecanja znanja, iskustva i avanture, te im je nakon godinu – dvije dosta Njemačke, te se iz tog razloga odlučuju vratiti ili čak neki i otići u neku drugu stranu zemlju.

Takvi su u mnogo manjem broju, točnije, znam samo trojicu. Napustili su dobre poslove u Njemačkoj, jedan je već pokrenuo vlastitu firmu, drugi je u međuvremenu našao također dobar posao u Hrvatskoj, a treći je još uvijek u potrazi za poslom, no ne sumnjam da će se vrlo brzo zaposliti.

Uz to moram primijetiti da ove godine ima puno manje novih gastarbajtera u mojim krajevima u odnosu na 2015. i 2016. koje su bile udarne godine kada smo na mjesečnoj bazi upoznavali nove ljude i pomagali im u asimilaciji.

Je li u Hrvatskoj napokon zasjalo sunce nakon toliko godina tame i beznađa? 

Kreće li stanje napokon na bolje?

A sad malo o meni

Travanj je bio jedan od onih mjeseci koje želimo što prije zaboraviti i nikada ih se više ne sjetiti, koji su nas naučili neku važnu životnu lekciju, a čiji nas događaji proganjaju još mjesecima kasnije. U travnju mi se dogodila jedna situacija zbog koje sam odlučila (opet)okrenuti novu stranicu u životu.

Većina ljudi bi zažmirila, duboko udahnula i krenula dalje, ali ja nisam jedna od tih ljudi.Nemam strpljenja za situacije koje mi ne odgovaraju i nikada mi nije bio problem donositi velike životne odluke, što nije nužno dobra stvar jer me često koštalo živaca (ali koje na kraju uvijek ispadnu pozitivne!) i zato sam nedavno donijela još jednu – vraćam se kući!

Odluka je ovoga puta konačna i već sam najavila odlazak u obje firme u kojima radim. Možda najbolja, a možda i najgora odluka u životu, no voljna sam prihvatiti taj rizik.

Vrijeme događanja: Jesen 2017.

Njemačka je nevjerojatna zemlja koja mi je pružila sve što sam u tom trenutku trebala i željela, ali me dugoročno nije učinila sretnom i ne vjerujem da bude.

Ovo je zaista odlična zemlja za zaraditi lijepu ušteđevinu, skupiti iskustva (ne samo poslovnog nego i životnog!), upoznati multikulturno okruženje, državni aparat koji zaista funkcionira i pruža svojim građanima ugodan život sa mnogo manje praznog hoda i stresa nego u Hrvatskoj, te doživjeti nešto novo i drugačije, ali dugoročno se nikako ne vidim ovdje, te ovo nije mjesto na kojem bih ostavila veći dio svog života i jednog dana odgajala djecu.

Nakon što sam u ovih par godina obišla veći dio zapadne Europe slobodna sam konstatirati da zaista nema ljepše zemlje od Hrvatske.

Financijski povoljnije? Naravno!
Socijalno sigurnije? 100%
Sretnije? Nikako!

O blogu:

Zgode i nezgode mlade diplomirane ekonomistice koja je otišla u avanturu života u nepoznatu zemlju. Blog je subjektivnog karaktera, zasnovan na iskustvima i mišljenjima JEDNE osobe pa ako vam se ne svidi napisano… Što ćeš, život je takav.

(www.jabuka.tv)