Nikola Katić o svojim počecima: Bilo je jednom kontakata iz Širokog Brijega, ali završio sam u Slaven Belupu

Za uspjeh neki su jednostavno predodređeni. Neki do njega dođu lako, moglo bi se reći da uspjeh pronađe njih, no neki “po pravdi Boga”, nakon dugog i mukotrpnog puta. Jedan od onih koji spada u tu drugu skupinu definitivno je 22-godišnji stoper Stočanin Nikola Katić.

Igranje po “seoskim’ ligama”, putovanje autostopom svaki dan…, samo su djelić onoga kroz što je Katić morao proći da bi postao ono što je danas. Trud, zalaganje i posvećenost u samo četiri godine dovele su ga od rodnog Stoca do Glasgow Rangersa gdje mu je trener, ni manje ni više, nego legendarni Steven Gerrard koji nerijetko sipa hvalospjeve na njegov račun. Katićeva karijera i životna priča mogla bi zasigurno poslužiti kao inspiracija za izvanvremenski bestseller.

A kako danas igra redovito za klub kao što je Glasgow Rangers, nije čudo što se Katićevo ime sve češće dovodi i u vezu s reprezentacijom BiH, pogotovo sada kada u Hrvatskoj zbog prevelike konkurencije i nije u užim planovima Zlatka Dalića. Sve to je, naravno, bio povod za kontaktiranje Katića koji je o toj temi, ali o mnoštvo drugih, pristao sa zadovoljstvom govoriti za SportSport.ba.

Drago mi je da se i iz BiH zanimaju za mene. Naravno, imam vremena, pitajte slobodno sve što želite, bila je prva reakcija Katića kada je kontaktiran, a onda je usmjerio priču na put koji je prošao da bi postao ono što je danas.

Tko je do prije nekoliko godina mogao predvidjeti da ću sve ovo ostvariti.

Počeo sam igrati u lokalnom klubu Stocu, gdje uvjeti, kao i u većini drugih mjesta u BiH, nisu bili najbolji. Poslije toga otišao sam igrati u Hrvatsku, u Neretvanac, što je bio za nijansu veća razina, ali i dalje amaterski. S obzirom da su moji roditelji bili zaposleni, da bih došao u Opuzen morao sam stopirati, stajati sa strane i pitati nekoga da me poveze. Trebalo je 45 minuta u jednom i 45 minuta u drugom pravcu. Moram priznati da majci to i nije bilo baš drago. Bili su to srednjoškolski dani, ona me zamišljala na nekom fakultetu, međutim kada je vidjela koliko sam uporan, popustila je. Danas sam zbog svega ponosan na sebe, priča Katić.

Je li bilo trenutaka kad ste pomišljali odustati?

Slagao bih kada bih rekao da nije… Znate kako je, amaterska je to razina i novci nisu baš neki, a još kada ne ide najbolje, svašta vam prolazi kroz glavu. Ali, u životu je tako da nakon lošeg dana obično dođu bolji. To mi je davalo snagu.

Vrlo brzo primijetili su vas u Slaven Belupu. Je li bilo kada kontakta s nekim bh. klubom?

Imao sam priliku igrati protiv Širokog Brijega, Zrinjskog…, ali nitko od tih klubova nije vidio neku kvalitetu u meni, očito.

Doduše, postojali su jednom kontakti sa Širokim Brijegom dok sam bio u Neretvancu.

Put me je na kraju odveo u Slaven Belupo i mogu samo Bogu zahvaliti što je ispalo ovako kako je, jer tu sam napravio ime kao igrač i samim time stekao potrebno iskustvo.

U Slavenu ste proveli dvije sezone, nakon čega je došao poziv iz Škotske.

Dok sam igrao u Slaven Belupu bilo je uvijek nekih priča oko transfera, javljali su se agenti, spominjali razne klubove, ali rijetko kad bi došla ponuda koja bi zadovoljila i klub i mene. Kada su mi iz kluba rekli da je Glasgow Rangers poslao službenu ponudu, ushićeno sam im rekao da završe transfer što prije i da ću, ako je potrebno, tamo ići pješice. Bilo je to ostvarenje snova. Dok nisam potpisao ugovor cijelu priču sam tržao u tajnosti, čak ni roditeljima neke stvari nisam želio govoriti. Nakon potpisa javio mi se i Steven Gerrard i zaželio mi sreću.

Sasvim običan, a tako velik

Pretpostavljamo da su prvi dani u Glasgowu bili posebni.

Uh, kako nisu… Zamislite, dolazite na trening i gotovo svaki dan susrećete jednog Stevena Gerrarda čijim igrama ste se divili nekada. Sve je to bilo nerealno. Vratiš se u prošlost, gdje si igrao u rodnom mjestu i onda se okreneš oko sebe. Jednostavno sjajan osjećaj. Pogotovo kada sam prvi put zaigrao pa osjetio atmosferu i koliko je zapravo Glasgow Rangers velik kao klub.

Navijači u Škotskoj u početku nisu puno očekivali od vas, ali Gerrard je bio taj koji je u svakoj prilici stajao u obranu. Kako biste ga opisali?

Ne znam šta bih rekao… To je čovjek koji je toliko jednostavan, pristupačan i dobar, ponekad ne biste ni pomislili da je to isti onaj Gerrard kojem ste se kao klinac divili. Zbog svog golemog igračkog iskustva točno zna kako u kojem trenutku diše momčad, zna točno kad i što treba reći. Kao trener u svakom trenutku želi najviše, želi pobjedu i ako je moguće bez primljenog gola. Na mene je stvarno ostavio sjajan dojam.

Škotska liga baš i nije lagana?

Nije, igra se s dosta tempa, a veliku ulogu igra i tjelesna sprema. Suci dopuštaju grublju igru. U Hrvatskoj su možda bolji igrači, ali ovdje su puno spremniji.

A Old Firm? Za mnoge je to najveći derbi na svijetu.

To je nemoguće opisati, to se mora doživjeti.

Grad doslovno diše za tu utakmicu, svi na ulicama samo o tome pričaju, malo gdje postoji takvo rivalstvo. Kad je utakmica navijači se mrze međusobno.