Niko Kovač otkrio zašto je napustio Vatrene!

Kako danas živi Niko Kovač? Planira li ponovno pokucati na vrata reprezentacije? U razgovoru Jedan na jedan saznajte i zašto izbornik Bilić nije bio svjestan koliko legendarni kapetan znači za Hrvatsku i pod kojim je to okolnostima otišao pogođeni Niko.

Još do prije dvije godine bili ste šef Vatrenih na terenu, Bilićeva produžena ruka, što danas, u 39. godini radi i kako živi Niko Kovač?
“Trenerska škola mi završava u prvom mjesecu, onda još diploma i ja se nadam da će sve biti gotovo na ljeto. Druga stvar, u Red Bull Salzburgu sam potpisao ugovor na dvije godine, ja sam ovdje pomoćni trener, gledam, pazim i sve ono što sam doživio kao igrač i kao mladi trener druge momčadi u zadnje dvije godine, sada ubacujem u svakodnevicu. Dobro je, uspješni smo i slažu se svi da smo trenutačno najbolja ekipa u Austriji, ali ni drugi ne spavaju.”

S obzirom da ste vođa po prirodi, vuče li Vas možda da izađete iz zavjetrine? Da budete prvi trener, možda i izbornik?
“Planovi su takvi da imam namjeru završiti školu i onda odraditi ugovor, a onda Bog zna što će biti. Nitko ne zna što će biti sutra, a kamoli za godinu, dvije.”

Znači, to je ono ‘od utakmice do utakmice…’
“Jeste, jeste, jer ja mogu samo planirati za sutra. Ne opterećujem se ostalim. Sve sam u svom životu stekao kontinuitetom, upornošću, a nisam nikad bio onaj koji je sve htio odjedanput. To je kod mene uvijek išlo polako, ali na koncu je ispadalo dobro.”

Salzburg je zasad u austrijskom prvenstvu primio najmanje golova, koliko je to Vaša zasluga?
“Pa ja jesam taj koji inzistira na defenzivi i uvijek govorim da napadači ne mogu zabiti koliko obrana može primiti. Što ti vrijedi ako primiš tri gola, pa onda moraš zabiti četiri? Ja znam sigurno dosta toga što se tiče defenzive, ali i ja volim igrati napadački.”

Koje su Vaše ovlasti, kakav je odnos s prvim trenerom Ricardom Monizom?
“Odnosi su odlični, on je dosta otvoren, nije da je on taj koji sve vodi, ima tu puno prostora i za mene na treningu i izvan terena Ja jesam pomoćnik, ali nemam taj osjećaj. Imam iste ovlasti kao on, ali na koncu je njegova zadnja. Mi o svemu diskutiramo i tražimo dogovor. Nekad to ode više na njegovu stranu, nekad više na moju. Nije da on kaže: ‘Bit će tako i tako’. I to je tajna uspjeha.”

Kakve igrače najviše cijenite, sada iz trenerske perspektive?
“Ja sam uvijek bio igrač koji voli red, rad i disciplinu, pa tako volim i danas. Ne kažem da sam u toliko godina odradio svaki trening maksimalno, ali veći dio jesam. Tako sam odgojen i to tražim od svojih igrača.”

Da ste odrasli Hrvatskoj, a ne u Njemačkoj, što mislite, biste li imali isti takav njemački, nepokolebljivi pristup?
“Teško je reći, ali roditelji su me odgojili tako kako jesu, to je i njihova zasluga…”

Znači, to je bilo kao ‘hrvatski trener u njemačkom sustavu…’
“Hehehe, jest. Ja sam sigurno i odgojen kroz školu i klubove u Njemačkoj, imao sam dosta kontakta s njemačkim mentalitetom, i to ne samo doma s roditeljima. Tako je kako je, ja sam zadovoljan. Ako se vratimo na tipove igrača. Kvalitetni, talentirani igrači su teži tipovi, teži likovi, i za njih se čovjek mora angažirati, pomoći im. Pa zamislite da jedan takav igrač ima i urođenu maksimalnu koncentraciju, zalaganje, volju, motiv, što bi to bilo. A upravo su takvi vrhunski igrači u najvećim ekipama svijeta. To su igrači koji igraju svaka tri dana i odigraju fenomenalno. Vrhunski igrač može oscilirati samo do jedne srednje granice, ne ispod, mora igrati kvalitetno u kontinuitetu. Zato su to ekstra klase.”

Malo je danas hrvatskih igrača koji imaju takvu posvećenost…
“A, čujte, nitko nije rođen kao vođa nego se razvija, ali mislim da je to jako bitno i ključno za uspjeh jer bez discipline se ništa ne može napraviti, ni u školi, ni u nogometu, ni u poslu. Nijemci vele da je pola života organizacija i planiranje života. Znači, ako ja to posložim kako Bog zapovijeda, odmah mi je lakše. Ako živim u nekom kaosu, onda je to teško koordinirati i teško je tako postići uspjeh. Ja sam to iskusio kroz život. To je moj način”, govori Kovač i daje primjer njemačke reprezentacije u zadnje dvije godine.

“Pogledajte samo njemačku reprezentaciju, koja je jedna od najvećih po znanju i organizaciji. Sve se može. Nijemci su 2008. godine na EURO-u bili s nama u razini, čak smo mi bili kao bolji, ali oni su završili kao drugi. Oni su u zadnje dvije godine napravili veliki iskorak, a koji smo mi iskorak napravili? Vidite, to je planiranje cilja, Nijemci su to sjajno napravili.”

Gdje vidite uzroke takvog stanja? Oni su narasli, a mi pali u igri?
“Ja ne bih rekao da smo mi pali. Mi smo ostali na istom nivou, a Nijemci su napredovali. Čim ti staneš, netko te pretekne, to je ta situacija. Nijemac kaže: ‘Ako staneš, to je kao da si zakoračio unatrag.’ Oni su vidjeli i izanalizirali gdje su bili problemi i nakon toga su našli pravi put da postanu bolji. I zato su oni tu gdje jesu.”

Da, mi na tom prvenstvu nismo imali problema (osim nesreće s ozlijeđenim Eduardom), ali zato su se problemi javili poslije, javnost misli da ne igramo dobro već dvije godine. Radi se o oscilacijama, nekad je bolje, nekad slabije, ali generalno igramo lošije nakon tog EURO-a.
“Nogomet se razvija u jednom smjeru gdje su fizička sprema i taktika vrlo, vrlo bitni. Mi imamo i tehniku i kvalitetu i sve stoji, ali ja pričam s mnogo ljudi s kojima sam igrao i koji su sad tu u Njemačkom nogometnom savezu i sve više uviđaju da je sprema jako bitna. Ako igrači mogu istrčati svaki treći dan 12, 13 kilometara, to je nekome tko to ne može nadoknaditi hendikep. Bitna je i promjena ritma, sve se danas odvija u šprintu. Napadanje prostora, a ne više od noge do noge kako mi igramo.”

Ali i naši igrači igraju u vrhunskim europskim klubovima…
“Ja se slažem, ali igraju i drugi u vrhunskim klubovima i na koncu oni to poslože u svojoj reprezentaciji, imaju svoj plan, znaju što trebaju. Mi nismo otvoreni za nešto novo. Naš nogomet je isti kao prije dvadeset godina, mi uvijek isto, nismo ništa promijenili.”

Da, nestao je famozni Ćirin libero, ali duh te reprezentacije kao da i dalje živi. Opet se traži neki Aljoša Asanović koji će dodati nekom Šukeru, ostatak utakmice je uspavanka.
“Točno, mi igramo od noge do noge, na potez, nemamo probijanje, igramo sporo u otvaranju, znači od tog oduzimanja lopte… Nogomet se danas rješava u fazi oduzimanja lopte i gubljenja lopte, tu je protivnik neorganiziran. Znači, ako ja protivniku oduzmem loptu i čekam, čekam, čekam dok se opet on posloži, teško je to probit’. A mi tako igramo…”

Imamo li mi igrače koji mogu igrati drugačiji nogomet?
“Pa ja mislim da mi nemamo manje kvalitetne igrače od ovih koje imaju Nijemci. Nijemci imaju jedan stil igre koji se također mora vježbati. Oni tako igraju u klubovima i tako igraju u reprezentaciji.”

U čemu je onda problem, u našem mentalitetu, u stručnom stožeru, u nečem trećem?
“Svaki stožer ima svoju viziju. Ja sam rekao da Slaven radi jedan vrlo dobar i kvalitetan posao, ali kad pogledamo na stepenicu na kojoj su Nijemci, Nizozemci i Španjolci, nama dosta toga fali. Ne samo nama, nego govorim i o Brazilu, Argentini, oni igraju slično kao što to mi igramo – sporo, od noge do noge, na neki pojedinačni potez, ali taj nogomet više nije ono što svijet traži. Danas je sve na brzinu, šprint, ako toga nema, normalno da smo manje opasni.”

Kad biste bili u Bilićevom stožeru, što biste mu konkretno šapnuli prije utakmice s Grčkom?
“Ma teško je to sad ovako. Mi ćemo sigurno imati veći posjed lopte. Ali sjećam se utakmice u Zagrebu… Grke je jako teško probiti. Međutim, baš u fazama kad se oduzme lopta, onda mora jedna brza okomita lopta ići prema naprijed. Treba krenuti bez imalo čekanja prema protivničkom golu, da se razbije taj njihov sustav. Inače nam je teško probijati taj bedem, ne samo nama, nego bilo kojoj reprezentaciji. Isto tako, u Grčkoj moramo biti čvrsti, čvršći nego ikada do sada jer će i oni igrati tako. Ne dobiva utakmicu uvijek onaj kvalitetniji. Eto, to bi bila moja želja, možda je bezveze davati neke upute jer ja znam da je Bilić stručnjak i da on to zna.”

Ovo je nezahvalno pitanje, ali ne čini li Vam se da Hrvatskoj danas fali jedan Niko Kovač, zapravo takav tip igrača? Vaš odlazak se i vremenski poklapa s padom u igri naše reprezentacije…
“Ha, to moraju drugi odlučiti. Ne bih si ja uzimao tu ulogu. Moj brat i ja smo bili po svemu kičma reprezentacije, to je istina, ali to je i normalno. Normalno je kad stariji igrači izađu iz ciklusa da tu nastane jedna rupa.”

U ono vrijeme kad ste odlazili iz reprezentacije i pričali s Bilićem o tome, dogovarali kad biste to napravili, je li Vam izbornik ikad dao do znanja da je svjestan koliko značite za momčad?
“Ne, nije, nije! Ali, on je odmah imao svoje rješenje za zamjenu. I sami znate tko je to rješenje bio.”

Mislite na Ivana Jurića?
“Da!”

Je li Vam ikad poslije bilo malo žao? Jeste li osjetili tih dana da nisu shvaćali koliko im značite, kao, uostalom, i jedan dio sportske javnosti?
“Pa, to je tako, tek se vidi koliko je netko bio bitan ili nebitan kad ga nema. To je činjenica. Međutim, to je tako došlo. Ja sam odlučio nakon Europskog prvenstva prestati, pa me predsjednik Saveza molio da ostanem još malo. Međutim, poslije toga nisam igrao u klubu i onda nisam želio biti teret, tamo-ovamo i na kraju je ta odluka ispala kakva je ispala. Je li bila prava ili kriva, to se i dalje ne zna. Da sam igrao, možda bi bilo gore, a možda bolje. Na koncu je zapravo ispao najgori scenarij – nismo se plasirali na Svjetsko prvenstvo. Ali dobro…”

Ako pobijedimo Grčku, osigurali smo plasman na EURO, no možemo li ovakvom igrom napraviti neki plasman kao 2008. godine?
“Morat ćemo nešto promijeniti jer tom igrom ne možemo doći do kraja, a u toj cijeloj priči je najvažnije biti fizički spreman. Jer bez fizičke spremnosti ništa drugo ne pomaže. To je, mislim, podloga svega. Ja sam bio dosta puta na velikim natjecanjima s repkom i znam koliko je bitna fizički sprema, pa tu se igra svaki treći dan.”

Mislite li da smo mi tu manjkavi u odnosu na većinu drugih reprezentacija?
“Mislim da jesmo.”

Može li se to, po Vama, popraviti na pripremama od mjesec dana?
“Ne može, ne može. To se, po mom, treba trenirati cijele godine. Nijemci već sad treniraju posebno za EURO. Oni kad god imaju okupljanje, rade testiranja, usvojili su novi program rada i treninga. Mi smo isto imali testiranja, ali to je bilo samo na pripremama, u ona zadnja četiri tjedna ili koliko. Ali Nijemci to rade kroz godinu. Svatko ima svoj puls-metar, trči… mjeri… To su profesionalci koji su stalno u toj priči. I ako se to tako napravi, rezultat je strašan. Ne možete vi postići u četiri tjedna ono što Nijemci planiraju dvije godine. Ja to znam osobno, bio mi je nedavno njihov pomoćni trener. Oni prate svakog igrača. Naprimjer, otkad su saznali tko im je u skupini za Svjetsko prvenstvo 2014. godine, oni prate svakog igrača, na fakultetu imaju nekoliko momaka koji snimaju svaku utakmicu i analiziraju svakog igrača zasebno. Znaju o svakom igraču sve, znači to nije slučajnost. Mi dođemo i onda pogledamo jedan, dva DVD-a, a oni prate ne samo reprezentaciju, nego i klubove u kojima ti momci igraju, ako dođe novi igrač isto bude praćen, ne u ‘cenat’, nego u milimetar.”

Znači, ništa nije slučajno…
“Ma kakvi. Kaže čovjek: ‘Samo rezultat ne možeš planirati, sve drugo možeš!’ Autogol, crveni karton, sve ti se to može dogoditi tijekom utakmice, ali ne može se desiti da si nespreman.”

Vaša prognoza za utakmicu s Grčkom?
“Ma ja sam uvjeren da mi nećemo biti poraženi. Malo sam razočaran kako se ovi Grci ponašaju, što nam ne daju više ulaznica za utakmicu, to nije korektno. Ne znam koliko će nas biti, ali bit će dosta da ne izgubimo. A onda moramo potvrditi prolaz.”

Inače, sad kad ste u Salzburgu, gdje gledate utakmice Hrvatske?
“Kod kuće, uglavnom sam. Ja u Salzburgu imam puno poznanika, ali ne puno prijatelja. Da sam u Münchenu ili Berlinu bila bi druga priča, ali ja sam u Salzburgu sam. Nema Hrvata…”

Jedini je donedavno bio Sanader, je l’? (smijeh)
“Hahaha, da. Ima naša misija ovdje, ali ja sam ovdje došao prije samo šest godina…”

Kad smo već spomenuli Sanadera, jesu li Vas sugrađani u Salzburgu za vrijeme njegova pritvora što propitivali onako iz znatiželje, kao Hrvata? Kako ste se osjećali zbog svega? Premijer Hrvatske u austrijskom zatvoru…
“Ne bih ja to, nemoj, molim te… Ajmo ipak o nogometu.”

A dobro, onda za kraj – kako je brat?
“Dobro je, gura, Redovito se čujemo. On je sad u svom filmu, traži novi izazov, isto u nogometu. Svi mi koji smo bili nogometaši tražimo taj posao koji najbolje razumijemo i tu bismo se trebali i držati. Ostajemo u svom zanatu.”

(Sportski.net)