Ni XI. izborna jedinica nije više sigurna HDZ baza

Mnogi Hrvati se zasigurno sjećaju prvih izbora i prvih izbornih skupova na kojima bi govornici poput mantre ponavljali kako je Hrvatska bogata i u budućnosti prosperitetna zemlja.

piše: Ante Periša l bljesak.info

Od nacionalnih bogatstava govornici bi isticali neopisive lijepote zemlje naše (Lijepa naša!), more naše i dijasporu našu. Irska, Italija, a o Izraelu da i ne govorimo, isticani su kao pozitivni primjeri zemalja koje svoju dijasporu izvanredno efikasno koriste za ostvarenje prosperiteta i nacionalnih bogatstva.

Riječ dijaspora, kažu, označava rasipanje ili sijanje sjemena. Hrvati su konstitutivni narodi u dvije države, a dijaspora su u mnogima od njih. U BIH im se, zapomažu stalno, sjeme zatire pa su tamo, zbog evidentne dekonstitucije, postali dijaspora. Famozna XI. izborna jedinica, prostorno je najveća hrvatska izborna jedinica, sa najmanjim brojem glasača. Rasijano sjeme hrvatsko trebalo bi izabrati tri zastupnika.

Dugo vremena se mislilo da su dijaspora i HDZ jedno i nerazdruživo. HDZ je u medjuvremenu potrošio sve – i novce, i državu, a čini se i dijasporu.

Dijaspora HDZ-om tradicionalno nije bila zadovoljna, ali, smatralo se, drugi su bili još gori, još neotporniji na štetne utjecaje udbe ili kakvih drugih nacionalno štetnih slaboština. Smatrali su da je Hrvatska od samog početka morala biti, ali da nikad nije bila, dovoljno po mjeri dijaspore i njenih snova. Dijaspora već dugo sumnja da hrvatske političke elite samo vrebaju njihov novac i da ih izvan novčanih tokova dijaspora ne zanima. U medjuvremenu su novčane injekcije prestale, ali je ostala trajna potreba da se u domovini čuje glas iseljene Hrvatske. Ostali su, naravno, nerazriješeni još brojni financijski transferi, odnosno – torbarenje tijekom rata.

Niti sam HDZ takodjer nikad nije bio do kraja sretan s dijasporom. Kud više ne daju novce tud i nadalje naturaju svoja nerealna snovidjenja države. Osim toga ulagači iz dijaspore ne samo da nisu došli u onoj mjeri u kojoj se to očekivalo, a i oni koji su dolazili često i lako bi dizali sidro iz Hrvatske, prokazujući potom javno korumpiranu hrvatsku birokraciju, orjentiranu isključivo na ubiranje „pinke“ a ne na gospodarsko snaženje države Kritike ove vrste su uglavnom bile usmjerene HDZ-u jer je sve ove godine HDZ uglavnom i vladao Hrvatskom

BIH DIJASPORA

Stanje pak medju BiH Hrvatima je mnogo teže i složenije. Hrvatska Sparta je vjerno i revnosno slijedila Maticu u svim njenim povijesnim iskušenjima i vrludanjima. Cijena koju su BiH Hrvati pritom plaćali bila je jeziva.

Rat je trajao dugo i donio je nešto posve drugo u odnosu na obećavano i očekivano. Današnja Hrvatska BiH Hrvatima nije bila nikad dalja, niti su je ikad prema divljim plemennima BiH Hrvata štitile čvršće granice nego sad. Preko granice ne prolaze više ni blatina ni livanjski sir, a ponosni sanjari su preko noći postali dijaspora.

Lijepa naša im je skrojila i potpisala daytonsku konfederaciju sa Bošnjacima s kojima su bili u krvavom i brutalannom ratu. Pritom se RH obvezala da će taj daytonski ustroj štiti i za njega jamčiti. Hrvatska se od čuvara Daytona pretvorila u ured za discipliniranje BiH Hrvata, pa je, prema Wikileaksu, ministar vanjskih poslova RH Jandroković od američke administarcije pohvaljen za discipliniranje BiH Hrvata. Posve je moguće da je to ujedno i jedina, pohvala koju je Jandroković dobio tijekom svog ministarskog mandata.

Hrvatska se se u potpunosti pokazala kao loš i nepouzdan čuvar Daytonskog sporazuma. Sporazum se uglavnom mijenjalo potiho, ali ako je trebalo, činilo se to i bez puno uvijanja i suvišnih zašto. RH kao jamac Daytona nije imala snage ni štiti ni braniti interese Hrvata u BiH. Štoviše, političke elite iz Hrvatske su s lakoćom činile kompromise i ustupke na račun BiH Hrvata, plaćajući i čuvajući često na taj način prava hrvatskih Hrvata. Animozitet prema BiH Hrvatima je istodobno rastao i dnevno je bio potkrepljivan krajnje rasističkim ispadima protiv „Hercegovaca lopova“ (Hercegovcima su bili nazivani zapravo svi brdjani izvan vidokruga katedralnog tornja). Nedavna dogadjanja su pokazala da Hrvatski Hrvati imaju sasvim dovoljno svojih vlastitih lupeža e da bi uopće trebali prizivati lupeže medju BiH Hrvatima (kojih, nesumnjivo, ima izvrsnih i u dovoljnom broju).

Tom tihom revizijom Daytona Hrvati su u praksi od konstitutivnog naroda postali nacionalna manjina kojoj bez imalo grizodušja federalni partneri Bošnjaci biraju kao hrvatskog člana predsjedništva svog čovjeka Komšića, licemjerno ponavljajući pradavni obrazac adhname, i predstavljajući to kao izraz vlastitie osvještenosti i novi iskorak u izgradnji gradjanske države i gradjanskog društva u BiH.

RH kao jamac daytonskog sporazama nije pritom prstom makla, dijelom jer su joj ruke vezane grijesima iz prošlosti a još većim dijelom jer su u fazi pristupa Hrvatske EU odabrali taktiku „gutanja žaba“ kao najfunkcionalniju prečicu za ulazak u EU. Naravno da su hrvatski federalni suputnici Bošnjaci bili duboko svjesni izvrsnog tajminga i da su to uz prešutnu ili otvorenu podršku medjunarodne politike Hrvate pretvarali iz konstituivnog naroda u nervoznu nacionalnu manjinu, već proskribiranu ne tako davnim razračunavanjima po bosanskim vrletima.

Tome svakako valja pridodati i novog/starog tigra Tursku koja na krilima nove/stare geostrategije ponovno sanja otomanske snove. Turska uloga u „arapskom proljeću“ Americi je izvanredno važna i Turci tu svoju ulogu naplaćuju dijelom i podrškom „temeljnom“ bratskom narodu u BiH – Bošnjacima. Tako smo ove godine u BiH obilježili i 548 godina već spominjane famozne ahdname koju sultan milosno udjeli pokorenim Hrvatima. Dok je Hrvatima ahdnama i danas dokaz njihovog porobljavanja i ponižavanja od strane turskog osvajača, Bošnjacijma je ahdnama prva manifestacija multikulturalonosti i tolerancije na ovim prostorima, a koja se ne bi dogodila tko zna dokad da se Turci nisu jadu dosjetili i u Bosnu svratiti na findžan viška.

Ahdnama je dokument kojim sultana osvajač na novodostignutim osvajačkim pozicijama, pokorenom narodu u njegovoj zemlji (u ovom slučaju Hrvatima katolicima u BiH) jamči pravo prakticiranja katoličke vjere uz odredjene uvjete. U naravi je to čin udjeljivanja silnikove milosti za obećanu pokornost hrvatske raje, a proslava o kojoj je riječ, dogodila pod visokim pokroviteljstvo „hrvatskog člana predsjedništva BiH“ Željka Komšića.

Uostalom da Hrvatima ni nakon 548. godina nakon ahdname ne cvjetaju ruže svjedoči opće suglasje (kod medjunarodnih predstavnika, kod predstavnika pozicije i opozicije u RH, ali što je najnevjerojatnije čak i kod srpske i bošnjačke javnosti u BiH) o neravnopravnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda BiH. I to u obje sastavnice BiH – i u RS i u Federaciji. Postoji ipak bitna razlika izmedju RS i Federacije – u RS „hrvatskog“ predstavnika biraju Srbi (Vlajki) a „hrvatskog“ predstavnika u federaciji biraju Bošnjaci (Komšić).

OLD SCHOOL

Gola politička nužda i borba za goli politički opstanak pritjerala je oba BiH HDZ na kakvu-takvu suradnju pa je tako formiran i HNS – Hrvatski narodni sabor HNS), tradicionalan oblik kakve-takve suradnje. HNS je uobičajeni obrazac i pokriće za nečinjnenje. HNS je izraz želje da se očuvaju postojeće političke pozicije, kakve god one bile kod oba HDZ, a ne snažan manifest za ravnopravnost svog naroda.

Ritual je već godinama isti – kad postoji problem sazove uz velike najave HNS, koji potom donese neke beživotne i besmislene i ni po kog obvezujuće deklaracije „o položaju Hrvata u BiH“, nakon toga se uz kamere organizira sastanak u Zagrebu sa jamicom Daytona premijerkom Kosor, uz malo strpljivosti i napora, a opet bezbolno, može se dobiti i zajednička izjava jamice Kosor i jamca Josipovića „o položaju Hrvata u BiH“, i gotova priča.

NEW GENERATION

Ono što je ohrabrujuće, a može isto tako postati i zabrinjavajuće, jest pojava i odrastanje jedne mlade, ugrožene ali, zasad, ničim kompromitirane generacije koja ne pristaje na neravnopravnost i besperspektivnost vlastitog naroda.

Riječ je o generaciji koja nije sudjelovala u ratu ali je živjela ništa manje traumatično poraće, generaciji koja nije fascinirana Zagrebom u kojem su često predmetom malogradjanskog iživljavanja svojih „urbanih“ sunarodnjaka. Istodobno su u prilici sagedati, živjeti i tako testirati dosege vlastite nacionalne konstitutivnosti i ravnopravnosti u BiH, pa joj je već i po tom iskustvu Sarajevo daleko i strano.

Riječ je o generaciji koja BiH doživljava kao svoju domovinu. Raskopanu ali svoju. Oni žele svoj život želi provoditi ravnopravno u BiH. Hoće to sad i odmah. Jasno dijagnosticiraju probleme i jasno i nemilosrdno prokazuju devijacije, na način na koji mogu ćiniti samo mladi ljudi koji nemaju putra na glavi.

Oni su legalizirali priču o hrvatskoj neravnopravnosti, oni su legitimnom učinili priču o trećem ili bilo kojem kantonu, oni s lakoćom govore o potrebi hrvatske televizije, oni nesmiljeno upiru prstom u olaka poigravanja kojima su kao narod izvrgnuti od strane političke elite vlastitog naroda iz RH (RH se kod njih zove Perecija).

Oni hrvatskom narodu u BiH osiguravaju pravo na inofrmaciju jer su gospodari interneta, portala i lokalnih radio stanica. Ostalo kontroliraju ili Bošnjaci ili Srbi. Oni su trenutno jedini podržavatelji iluzije o mogućnosti nacionalnog opstanka.

Oni su mladi ljudi, obrazovaniji od hrvatskih političkih elita, ne pripadaju ni jednoj stranci, studiraju ili su nezposleni. Ogorčeni su i ne pristaju na nečinjenje.

Ta skupina mladih intelektualaca je pokrenula inicijativu za nezavisnu listu u XI izbornoj jedinici koja je trebala biti podržana od svih političkih stranaka u BiH i RH. U činjenici da je hrvatska politička elita sudjelovala u krojenju daytonskog sporazuma, pa i svih kasnijih, a vjerojatno i budućih njegovih revizija na štetu Hrvata BiH, vide razlog da sudjeluju u radu hrvatskog Sabora iako nisu porezni obveznici RH. Oni ne vide Sabor kao mjesto u kojem bi oni odlučivali o sudbini Hrvata u RH, oni samo žele osigurati da se čuje i njihov glas kad se govori ili radi o sudbini Hvata u BiH, oni ne žele biti više tzv. moneta za unutarpolitčka razračunavanja u RH.

Nažalost od svih relevantnih hrvatskih politčkih subjekata u RH i BiH s tim se nisu složili samo HDZ RH i HDZ BiH (i brojke i slova). Razlog neslaganju je jednostavan HDZ-u bi na ovim izborima itekako moglo uzmanjkati mandata pa su dobro došli i ovi dijasporski.

Usprkos tome formirana je lista br. 15 – Stranka hrvatskog zajedništva. Na listi su dr sc Dražen Pehar (specijalist za ustavno pravo, doktorirao u Londonu, nositelj liste), Ivo Dominiković Bizi, legendarni zapovjednik posavske protuoklopne postrojbe znane pod imenom Lovci na tenkove (čovjek koji nije zdvajao nad vlastitom sudbinom nego je po završetku rata otišao otišao na „bauštelu“ u Njemačkoj, te australski Hrvat Denis Valchic, konzul hrvatskog kulinarstva u Australiji (autor knjige izdane u Australiji – Hrvatska kuharica). I Pehar i Dominiković žive u BiH, a Valchic je je već 30 godina u Australiji. Riječ je, dakle, o autentičnim predstavnicima dijaspore i BiH Hrvata.

MOGUĆI TIJEK IZBORA U XI. IZBORNOJ JEDINICI

Izbori u BiH dijelu XI. izborne jedinice će se odvijati u vrlo neregularnim uvjetima. Više glasova će dobiti onaj tko bude imao bolju logistiku. Naime, glasovanje se odvija na četiri mjesta, i tamo bi se trebali sliti osiromašeni glasači iz cijele BiH. Lako je moguće zamisliti koliko je ljudi /glasača/ spremono iz Livna sjesti na autobus da bi glasali u npr. Mostaru i Sarajevu. Otići će oni kojima će biti plaćen autobus i/ili ručak, eventualno dnevnica kako je to na BiH izborima organizirao stari nakupac Lijanović. Lako je pretpostaviti da će po istom obrascu funkcionirati i HDZ. Moguće su i neprincipijelne koalicije upravo HDZ i Lijanovića, a savez medju njima je siguran put u nove nevolje za BiH Hrvate. U Cazinskom kraju je velik broj Bošnjaka sa hrvatskom domovnicom s kojima je Lijavnović već obavljao kupovinu pa takove koalicije čini još realnijim.

Ono što će izbore učiniti neizvjesnijim nego ikad je činjenica da će HDZ biti prinudjen voditi sterilnu kampanju jer su dobili naputak da npr. ne smiju doticati treći entitet ili otvarati bilo koje pitanje koje bi umrljalo njihovo pretpotpisno umiveno EU lice.

Stranka hrvatskog zajedništva će proći ili pasti na programskoj jasnoći i na mogućnosti da o svim krucijalnim pitanjima govori bez ustezanja jer se ne nalaze ni u kakvim dužničko obveznim odnosima ni prema kome, a na krilima entuzjazma svojih mladih i obrazovanih studentskih aktivista, facebook umreženosti i lokalnih radio stanica mogu biti prisutniji i prodorniji od svih drugih. Računa se da će poštena i dobro izbalansirana regionalna zastupljenost članova liste (Pehar – Sarajevo, Mostar, Dominiković – Posavina, Valchic – Australija) takodjer biti prepoznata kod potencijalnih glasača.

Osnovni programski naglasci Stranke hrvatskog zajedništva su slijedeći:

Mandat Visokoga Predstavnika i konstitutivnost Hrvata u BiH uzajamno se ne mogu pomiriti.
Dosadašnja provedba Daytonskog mirovnog sporazuma išla je na štetu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini za koji, sukladno Daytonu, između ostaloga tražimo zasebnu izbornu jedinicu u Bosni i Hercegovini.
Hrvati BiH moraju imati jasne ciljeve i stvoriti jasna savezništva kako bi se nacionalno dostojanstvo učinkovito zaštitilo.
Pravo Hrvata u BiH na nacionalno samo-određenje ne može se ničim dovesti u pitanje. Ono je zajamčeno međunarodnim pravom i važećim međunarodnim konvencijama.
U djelovanju u Saboru Stranka hrvatskog zajedništva nema zadane koalicione partnere, a naglasak u njenom djelvoanju je isključivo usmjerena na rješavanje svih problema koji muče Hrvate u izbornoj jedinici XI.

1 komentar

Odgovori na Jessenia Darr X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.