Nastupila korizma, a sve puno k’o Marakana

Započela je korizma, a s njom i brojna odricanja ili barem pokušaji da se nečega odreknemo. Kava, cigarete, alkohol, Facebook, slatkiši… svatko od nas ima svoje sitne poroke i zadovoljstva koja na neko vrijeme želi izbjeći, zaboraviti ili konzumirati u smanjenoj mjeri te na taj način proživjeti i doživjeti vlastitu korizmu.

Velik je broj i onih koji u korizmena odricanja ubrajaju i noćne izlaske. Iskreno, ranijih godina mi ova ideja o redukciji subotnjih izlazaka nije niti padala na pamet jer se takvo što nekako prešutno podrazumijevalo. Četrdeset dana posta, odricanja i skrušenosti su poštivali i oni koji se inače nalaze ispred šanka, kao i oni koji stoje iza njega. Kafići su radili, na kave se izlazilo, grad je bio pun, no nekako mi se čini kako su ranije korizme u našoj maloj čaršiji bile puno dostojanstvenije nego danas.

O ovome razmišljam dok u subotu navečer u jeku korizme s curama sjedim u jednom duvanjskom kafiću i pijem nes od vanilije. Nes od vanilije pijem zato što sam obula ravne čizme, a ne štikle, zato što sam se umjereno našminkala, zato što sam mami rekla da neću nositi ključ od kuće jer ću se vratiti prije nego što ona zaspe, zato što sam se prije par dana vratila iz Zagreba te uz nes od vanilije želim s prijateljicama podijeliti svoje novosti i saslušati njihove. No kako večer odmiče, lokal se puni, a iz zvučnika trešte najnovije cajkaške uspješnice i lake note shvaćam kako dobar dio Duvnjaka još uvijek proživljava tek vrijeme kroz godinu, nikakvu korizmu.

I lagano se ljutim na samu sebe što sam svjesno postala dio toga. No još se više ljutim na duvanjske gazde. Ljutim se na njihove recesija partije. Na deset maraka koje će srednjoškolci platiti na ulazu i onda cijelu noć piti kao smukovi. Pa će onda povraćati okolo, padati u nesvijest, izazivati tučnjave, razbijati aute, gubiti glave. Jer previše je to rakije za nevine pubertetlije. Ljutim se na organizirane prijevoze do noćnih klubova, na tematske večeri za Hercegovce, Dalmatince, maturante, Duvnjake, Livnjake… Na gostovanje levatskih pjevača, a još više pjevačica iz susjedne nam države. Na performanse i plesne točke koje vrlo lako mogu postati predložak za kakav film s nultom stopom morala. Na mnoštvo mobitela koji sve to zorno snimaju i prate.

Tko voli, nek izvoli, reći će neki. I ja ću se složiti s njima. No također ću nadodati kako su mladi ljudi još uvijek u fazi izgradnje, osamostaljivanja, podložni brojnim utjecajima, spremni mnogo toga vidjeti i još više toga probati. I stoga je odgovornost većim djelom na onima koji im pripremaju i nude te sadržaje. I žalosno je onda vidjeti kako uspješni duvanjski i hercegovački poslovnjaci i ugostitelji ključ svog uspjeha i napretka sve više vide u iskorištavanju nezrele mlađarije.

Neka mladi izlaze, nek se vesele, nek popiju koju čašicu viška, nek ih barem jednom u životu ujutro glava zaboli od lošega vina, sve je to za ljude. No neka onda to isto vino plate po regularnoj cijeni i iz birtije odu k’o ljudi. A ne da za deset maraka popiju kišu božju i onda sjednu za volan (redovito ćaćinog) bijesnog auta. Ili u boljem slučaju u autobus koji im je organizirao brižni vlasnik lokala. E to već nekako nije ljudski. Nisko je i mimo svakog dostojanstva. Halali ti onda takav posao i takvog poslovođu!

(Marijana Radoš/tgportal.net)