Martin Erlić: Kad sam se rodio, moji su živjeli u štali

Martin Erlić (26) prije dvije godine nametnuo se Zlatku Daliću i od tada je konstantno pozivan u hrvatsku reprezentaciju, u kojoj je stoper talijanskog Sassuola skupio osam nastupa.

Ove sezone za talijanski je klub upisao 29 nastupa i svom CV-u pridodao još jednu Serie A sezonu, a s Hrvatskom je osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu u Kataru.

Erlić je simpatije javnosti, osim požrtvovnošću na terenu, skupio i svojom jednostavnošću. Primjerice, pauze od igranja koristi kako bi pomagao svojim roditeljima u poljoprivrednim radovima u Tinju, mjestu u zadarskom zaleđu između Biograda i Benkovca.

Erlići imaju po 500 stabala masline i višnje, 1.000 trsova u vinogradu, hektare polja zasađenih mrkvom, kapulom, češnjakom, graškom i bobom. Uz to posjeduju i stado ovaca, svinje i kokoši, a Erlić je u nekoliko navrata objasnio kako je navikao cijeli život raditi s roditeljima te da mu ništa nije teško, piše Index.hr.

“Otac me učio da ne budem škrt”

Sada je gostovao u emisiji Roberta Knjaza “Knjaz kod vatrenih”, u kojoj je pričao kako je odrastao u siromaštvu:

Kada sam se rodio, moji su živjeli u štali. Bile su životinje u jednoj prostoriji i od njih nas je dijelio samo jedan zid. Bilo je jako teških trenutaka i skupljanje boca. Koliko danas samo Hrvata skuplja boce… Nije sramota, ali to nikada nisam rekao. Takve neke stvari volim inače zadržati za sebe.

Govorio je i o utjecaju svojih roditelja: Otac me naučio da zadnjih 10 kn podijelim s prijateljima. Uvijek mi je govorio da je bitno da me ljudi cijene, a ne da me pamte kao škrtu i sebičnu osobu. Uvijek pozdravljam svaku osobu, to radim iz poštovanja. Od čistačice u klubu pa do direktora.

Osvrnuo se i na rad u polju: Išao sam vaditi krumpire. Oni me ne zamaraju s tim, ne žele da idem raditi s njima, ali ne mogu uživati dok oni rade. Uvijek se opustim kada idem dati ovcama jesti u štali. Mljackaju kad jedu, ali je opuštajuće.

Njegov otac Nino otkrio je i jednu anegdotu iz Martinovog djetinjstva: Pored kuće stajali su kamion i cisterna. Ušao je u kamion, podignuo ručnu i razbio mi i kamion i cisternu. Izađemo iz kuće, gledamo mi gdje je on, a on sjedi u travi i pita me ‘gdje su mi šlape’. Ja ljut kao paprika, a on meni o šlapama.

Želja mu je jednog dana imati farmu, a osvrnuo se i na svoje početke: Moja velika želja je imati konja i možda više. Imati farmu manju gdje će moja djeca moći odrasti jednog dana. Životinje pružaju jednu posebnu ljubav.

A ja bih bio konj da sam životinja. Krenuo sam s devet godina u NK Raštane. Išao sam putem na kojem je bilo puno kamenja, a oko mene šuma. Znali smo i po mraku ići s treninga, ali taj put smo znali zatvorenih očiju.

Zatim je otišao u Dinamo: Plakao sam svaku večer prvih mjesec dana. Nisam mogao nazvati majku i oca, rekao mi je ako vidi da plačem, da se odmah vraćam kući. Zvao sam sestre i braću.

Nije lako, ali isplatilo se. Nisam bio tehnički potkovan, ali sam radio više od drugih. Prije spavanja sam radio vježbe stabilizacije. Znao sam da će mi se to isplatiti. Malo po malo i to bude puno.

Po struci je kuhar, a otkrio je i za koga bi volio kuhati: Bio sam jedan od boljih u struci. Dan-danas volim biti u kuhinji i raditi pripremu. Moj je moto tjestenina i rižoto. Ručak bih napravio Severini, bio bi to neki riblji specijalitet, losos ili tako nešto. Večeru bih napravio Cristianu Ronaldu, skuhao bih mu pileće nogice i iznutricu. On neka pere suđe, a ja ću večeru napraviti.

Kad se počeo baviti nogometom, zacrtao si je dva sna. Jedan je ostvario debijem u reprezentaciji, ali drugi još nije: Kao mali sam navijao za Hajduk i nadam se da ću jednog dana zaigrati na punom Poljudu.

(www.jabuka.tv | Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)