Markova priča iz Mostara: “Nije da fali riječi, nego uz riječ svaku, po jedna suza ide”

Sve češće zanijemim u posljednje vrijeme. Nije da fali riječi, nego uz riječ svaku, po jedna suza ide.

A kad suza sklizne niz lice, hajde opravdaj se, da plačeš zbog bure, kad još zapuhalo nije. Bila su nekada četiri odjeljenja. A, b, c i d. I sva četiri dupke puna.

Po četrdeset učenika u jednom. Bile su torbe Marko i Slavko, na oba ramena što se nose, a kasnije smo se folirali sa Sebastian torbama na jedno rame. Za užinu smo jeli sendvič sa kruhom i hljebom, sa tirolskom salamom ili sirom trapistom. Šta ko više voli. Bili su leksikoni i spomenici… na pola prevrnuti listovi gdje pisali su „Odgovori”, na pitanje „Ime simpatije?”. Bio je smijeh kad neko pokuša preskočiti kozlić, pa ostane na pola, ni tamo ni ‘vamo.

I Marko je trebao imati istu priču. Već godinu dana, radovao se prvom razredu, i učitelju što učio je njegovu stariju sestru. Znao je i u kojoj će učionici sjediti, jer sestra starija mu je rekla da su prvačići uvijek u prizemlju, u onoj učionici čiji prozori su ukrašeni šarenim cvjetovima od stiropora.

To je učionica, odmah uz školsko dvorište gdje nalazi se koš za košarku i novi golovi. A Marko obožava igrati nogomet… i ko zna, možda se školi najviše i radovao, zbog novih golova u školskom dvorištu. Već je znao s kim će i sjediti u razredu. Požurit će prvi dan da zauzme mjesto u prvoj klupi s prijateljem najboljim iz vrtića, što zove se Luka.

Ovo je trebala biti Markova priča. Ali… ne zanimaju velike ni okrutne, Markove priče. Oni kroje tuđe života, kao usputna odijela, koja kad im prestanu služiti, jednostavno ih odbace. Oni bacaju tuđe živote na sve strane svijeta, kao list na buri našoj, odnese te gdje vjetar života te baci.

Nakon osam mjeseci bez plaće, i zadnja tri neplaćena računa od struje, bez ijedne riječi njemačkog jezika, život je bacio Markovog oca na građevinu u jedan mali grad na sjeveru Njemačke. Nakon rada od zvijezde do zvijezde, i tri uredne platne liste, smilovao se stariji bračni par Nijemaca, i iznajmio mu stančić u prizemlju svoje kuće, u koji prije petnaest dana doselio se Marko sa majkom i starijom sestrom.

I počela je neki dan… u malom gradiću na sjeveru Njemačke, Markova priča. Nije potrčao prvi u učionicu da zauzme mjesto u prvoj klupi za najboljeg prijatelja Luku iz vrtića i za sebe, već je bojažljivo stisnuo majčinu ruku dok nasmiješena učiteljica nešto je govorila ostaloj djeci, na jeziku koji Marko ne razumije. Sjeli su ga u treću klupu s tamnoputim dječakom, koji je kao izbjeglica došao u Njemačku.

Prozori su bili lijepi, ukrašeni sa slovima u raznim bojama… ali Marku su nedostajali šareni cvjetovi od stiropora na njegovoj nesuđenoj školi u Mostaru. Nedostajali su mu i novi golovi u školskom dvorištu, i stari dobri učitelj što učio je njegovu stariju sestru.

Učiteljica je osjetila tugu u dječijim očima, i za užinu umjesto jedne, Marko je dobio dvije u celofan upakovane napolitanke. Jednu je pojeo odmah, a drugu ostavio za Luku, da podijele jednom kad vrati se kući, u svoju školu, u prvu klupu što Luka je za njih dvojicu zauzeo. Jednom kad vrati se kući…

A tamo u Mostaru… Luka nije trebao trčati da zauzme mjesto u prvoj klupi, za njih dvojicu. Razred je na pola prazan. Na jednu stolicu je sjeo, a na drugu stavio torbu, na Markovo mjesto… da neko ne zauzme, dok se on ne vrati. Čuo je, ali nije baš razumio učiteljicu kad je drugoj rekla: „I ove ih je godine sve manje… nema šestero od upisanih, otišli u Njemačku.”

On će čuvati mjesto za Marka… a Marko za njega onu drugu napolitanku…, da podijele je zajedno, u školskom dvorištu, kod novih golova.

Sve češće zanijemim u posljednje vrijeme…

Nije da fali riječi… ali uz svaku riječ, po jedna suza ide…

(Nada Zovko / Mostarski.ba)

21 komentar

  • tesko majci kad joj djeca skrila odlaze ,,NESTAKEMO NEKAKO BRZO SVE ODLAZI NECE NAM KO UKOPATI RODITELJE KAKO SMO POCELI BJEZATI stani covijece stani neces nista u grob ODNIJETI

  • Da stani covjece a jesi razumio Markova cacu kako placa struju i kako mu je velika placa redovna . Jeli i kod tebe placa redovna 8 miseci ko tvoju dicu sprema u skolu i kakva su tvoja primanja . Kako ti placas struju i odtale rezije . Ali posteno reci . Ne meni nego sebi !

  • bravo za ja..nitko nije otišao od dragosti i što voli Njemačku već svak iz nekog sebi poznatog problema..većinom financiskog al kad pogledaš u budućnost valja otić i zbog mirovine..ovdeje postalo ne žalosno već tužno..

  • Nažalost, Marko će brzo biti Markus. Par godina će dolaziti rado u Mostar, a onda će ga jedva natjerati da se nekad pojavi u rodnom kraju. I sve zato što mu je neka Njemačka osigurala pristojan život, a njegova ga država maćeha dovela u situaciju da bježi. Tuga, tuga, ne znam peče li ikog savijest (riječ koja će brzo pasti u zaborav)…

  • ljudi bilo je i teze nisu ljudi tolko patili za novcom ko danas DAJ DOBRO AUTO DOBRE PUME GACE DRZI OVCE KRAVE RADITE POGLEDAJTE NASE POLJE I BRDA SVE ZARESLO SAD POVIRI U FRIZDER SVE PRAZNO PAR KRILA I BATAKA PRIJA TELETINA JALJETINA A NE HAJMO NA KAFU I PIJ CJELI DAN

  • Marko ima 400 KM dječji, školske povlastice, doručak, vrtiće …a ovamo ima samo prijatelje .Nego kad sve zbrojiš treba biti sretan jer živiš u državi koja skrbi o svojim građanima.
    A ovamo moraš raditi 40 godina da bi sa 65 godina dobio 326 KM mirovine.
    poslodavac ti uzima od doprinosa ako ti ih uopće plaća,daje ti plaću 400-500KM a i bruto plaća je radnikova i višestruko uzeta.
    A tamo za pet godina zaradiš 300 KM mirovine minimalno,
    a ovde ništa .
    Ovde ni za 19 godina ne možeš dobiti nimalo mirovine.

  • Da ste tako kao što se hvalite odlučni izaći na ulice i prozvati adz njuške zbog korupcije. Kao što ste hrabri pjuckat po ljevim strankama. Svi kukate a ništa konkretno jedino konkretno pjuckate ljeuicu. Zato licemjeri tišina.

  • Teško mi je dok čitam ove retke o Marku , a još teže kad pogledam oko sebe i ne vidim budućnost za svoju djecu i mlade kojih je je sve više bez posla…TUŽNO

    • Ljudi stavam je svak bira svoj put neko ovakav neko onakav Marko sretno a ostali nek se svak zasebe brine…… Pozzz☺☺☺

  • Marko vam je super dok je kruha gladan, a sada kada ce ta obitelj nesto postić u životu sada ih žalite, žalite sebe ljubomorni ljudi i sumnjam da se marko uopće sjeti vas , ne brinite se kako ce platit stan režije i struju i hranu. Njegov ce caca dovoljno zaradit da ce imati puno vise negp su mogli i sanjat, te iste obaveze imate svi vi
    Al nikada necete imat primanja kao u njem.
    Marko nema potrebe da ti poželim srecu, jer tvoji roditelji ce učinit da budete sretni i na dobrom ste putu
    Svaka čast. Bih za mnoge od nas ne postojl kao ni mi za nju

  • Mi livnjaci mi smo malo normalniji od vas mi se ne rugamo ničijem odlasku
    Mi to podržavamo jer znam da ce čovik napokon nesto imat u životu,
    Šteta u svemu ovome je; što nisi jos prije otišao to je sva šteta

Odgovori na pvc X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.