Lucija Naletilić: Ima li u politici mjesta za vjeru?

U svibnju ove godine osnovana je nova stranka sa hrvatskim predznakom – Hrvatska republikanska stranka (HRS). Kombinacija tradicionalnih katoličkih uvjerenja i modernih demokratskih ideja okupila je skupinu sposobnih i mladih ljudi kojima je dozlogrdilo očigledno propadanje države i društva u cjelini.

Mnogi su se pitali je li uz cijeli niz postojećih stranaka potrebna još jedna. Odgovor na to pitanje je – DA, potrebna je. Potrebni su novi, prošlošću neopterećeni ljudi i nove ideje, potrebna je svježina koja će rastjerati ustajali zrak tužne svakodnevice.

Smije li vjernik uopće biti politički aktivan? Postoje li kod suvremenih vjernika dvojbe zbog njihovih vjerskih osjećaja i javnog djelovanja?

Hrvatski blaženik Ivan Merz je napisao: „Politikom se moraju baviti i katolici. Naime, zadaća je politike naći sredstva kojima će ljude usrećiti na zemlji. Ljudi hoće na razne načine usrećiti narod i društvo i zato se građani okupljaju u političke stranke … Lažni su politički proroci koji kažu da vjera nema s politikom posla.“ (Sabrana djela, sv. 2 str. 397).

Baviti se politkom uistinu je nešto posebno, ali i vrlo teško i odgovorno, pogotovo u današnjem svijetu, gdje nas se sa svih strana i na razne načine nastoji odvratiti od Boga. Naša zadaća kao vjernika i građana ove države jest donijeti nadu. Ako u sebi ne nosimo nadu, naš će trud biti uzaludan. Trebamo biti dinamični ljudi koji shvaćaju da kršćanski život nije živjeti samo Deset zapovijedi, nego i Govor na gori i Blaženstva, biti krotki i milosrdni. Drugim riječima, živjeti u svijetu, a ne biti od svijeta (usp. Iv 17). Bog može i želi djelovati kroz nas.

U dokumentu Biskupske konferencije BiH ”Politika po mjeri čovjeka”, koji je i temelj programa HRS-a, stoji:

Osim nepovjerenja u politiku i političare, reakcija velikog dijela građana se očituje u apstinenciji, najčešće na izborima, ali isto tako i kod drugih oblika demokratske participacije. Međutim, oni koji misle da se mogu držati podalje od politike, podliježu jednoj od temeljnih pogrešaka.

Politika nije neko sporedno i zanemarivo područje društvenog života, koje možemo zaobići time da se njime ne bavimo. Pa i tamo gdje građani ne žele ništa imati s politikom, oni ne mogu pobjeći politici i njezinom djelovanju. Politika nas dotiče još u ranom djetinjstvu kao članove najmanje socijalne jedinice, obitelji, čiji životni uvjeti ovise o javnim ustanovama i zakonima, o komunalnoj politici, obrazovnoj, poreznoj i socijalnoj politici države. Politika nas dotiče i kao članove zajednice s njezinim javnim ustanovama, koje treba financirati, kao sudionike u prometu, kao potrošače energije, kao konzumente i porezne obveznike. Dotiče nas i kao građane neke zemlje preko koje smo uključeni u veliku mrežu odnosa ne samo unutar, nego i izvan zemlje.

Kakav je zapravo odnos između vjere i politike? Jesu li međusobno oprečne ili se dopunjuju? Razdvajanje vjere i politike znači ograničavanje mogućnosti da se politikom spriječi zlo i učini nešto dobro, a politika tako postaje oruđe za promicanje i ozakonjenje grijeha, nepravde i neprija­teljstva. U našem društvu postoji dilema trebaju li se vjernici baviti politikom. Naime, rašireno je mišljenje o politici kao o izvoru svega zla koje je zadesilo ovu državu i da se politika uopće ne zanima za ljude, niti se opterećuje njihovim svakodnevnim problemima i međusobnim odnosima. Mnogima je politika sinonim za moralnu prljavštinu, laž, nepravdu i dvoličnost. Osobe koje se njome bave smatra se koristoljubivim licemjerima koji jedno misle, drugo govore, a treće rade. Posebna priča su izbori. U brojnim razgovorima o toj temi sugovornici su mi rekli da misle kako njihov glas nema apsolutno nikakvu važnost i zato su redovito zanemarivali svoju građansku dužnost. Riječi koje su me posebno pogodile jesu da pojedinac ništa ne može promijeniti i da se nema svrhe truditi.

Godinu za godinom odzvanjaju nam u ušima iste bajke domaćih političara o gospodarskom procvatu, tisućama radnih mjesta, o gradnji infrastrukture, a ti isti političari ne čine ništa da se stanje u državi pomakne s mrtve točke. Veliki broj naših sugrađana živi na rubu egzistencije. Iz dana u dan buja rijeka nezaposlenih mladih i obrazovanih ljudi. Oni koji imaju sreću da su zaposleni ne primaju ono što im zakonski i moralno pripada. Mnogi su utonuli u beznađe, osjećaju se poniženo i iznevjereno. Osobito žalosti to što pojedinci na vlasti kojima su povjerene određene dužnosti uopće ne mare da dođe do promjena, jer im ovakvo stanje odgovara. Zaslijepljeni moći, uopće ne vide što im se događa pred očima, kao da žive u nekom paralelnom svemiru, u kojem se ne čuju nikakve negativne vijesti i u kojem je sve u najboljem mogućem redu.

Kako bi privukli što veći broj birača, u predizbornim kampanjama pojedini političari su uz svoje izlizane parole (zlo)rabili i vjeru. Nažalost, taj im je naum previše puta uspio – opet su u svoju mrežu lažnih obećanja uhvatili mnoštvo svojih besperspektivnošću iscrpljenih sugrađana. Iskorištavaju njihovu borbu za preživljavanje i njihovo slabo političko obrazovanje, računajući da će po liniji manjeg otpora glasati upravo za njih, a ne za neku opciju koja bi ispunila neka obećanja, ili barem ne obećava ono što ne može, ne želi, ili ne zna ispuniti. U relativno kratkom razdoblju dogodilo se nevjerojatno brzo bogaćenje šačice povlaštenih, a korupcija i nepotizam postali su sasvim normalna pojava, jer “tako se danas radi”. Gdje su tu kršćanske vrijednosti, iste one koje su se ranije javno iskazivale? Zašto se pojedinci prije izbora prikazuju “dobrim vjernicima”, a svojim djelovanjem odstupaju od Kristova nauka?

A kakav bi zapravo trebao biti naš odnos prema bližnjima, prema ljudima koji su nam povjereni? Pomažemo li im u teškoćama ili zatvaramo oči? Sveti Pavao u poslanici Galaćanima piše: „Nosite bremena jedan drugoga, te ćete tako ispuniti zakon Kristov!“ (Gal 6, 2) Bog nam svaki dan daje milost da budemo jedni uz druge, ne samo kad je sve dobro, nego i kada dođu nevolje, ispit naše ustrajnosti i strpljivosti. Biti velikodušan zahtijeva i žrtvu, ali zar nije neopisivo lijep osjećaj pomoći osobi u potrebi, a ništa ne očekivati zauzvrat? U iskrenoj ljubavi i prijateljstvu nema računice, a tako bi trebalo biti i u politici. Bavljenje politikom treba shvaćati kao služenje, rad za dobrobit sviju, a ne samo za vlastite sebične interese, kao što lijepo piše iznad vrata Kneževog dvora u Dubrovniku: Obliti privatorum, publica curate (“Zaboravite osobne stvari, brinite se za javne”).

I sam Isus želi da svojim životom i djelima budemo odraz milosrđa i ljubavi. U Prvoj Ivanovoj poslanici piše:Tko ima dobra ovoga svijetai vidi brata svoga u potrebipa zatvori pred njim srce –kako ljubav Božja ostaje u njemu? Dječice,ne ljubimo riječju i jezikom,već djelom i istinom. (1 Iv 3, 17-18)Nebriga za građane i zanemarivanjeprava koja svaki pojedinac ima i koja su zajamčena Ustavom bez obzira na spol, rasu, vjerska uvjerenja i političku pripadnost, otkrivaju pravo lice i skrivene namjere političkih vođa.

Ljudi se svugdje pitaju gdje je Bog u moru problema koji zapljuskuju svijet. Kristova Radosna vijest za nas treba biti odgovor, način na koji treba živjeti i vrednovati život. Posvetivši se pozornom čitanju Evanđelja, proučavajmo ga s pažnjom i pobožnošću, kako bi ono postalo sastavni dio našeg osobnog identiteta i sredstvo koje nam može najbolje pomoći u oblikovanju života i djelovanja. Potrebna je temeljita promjena načina razmišljanja, da shvatimo kako naše JA, MOJE i MENI nisu najvažnije stvari, da je stavljanje Boga na prvo mjesto najvažnije što bismo trebali učiniti.

Winston Churchill, premijer Velike Britanije tijekom Drugog svjetskog rata, jednom je rekao svome narodu: „Obećajem vam krv, znoj i suze.“ Budimo spremni na suprotstavljanja i progonstvo od strane ljudi koji ne razmišljaju poput nas. Budimo spremni prihvatiti teškoće i patnju koje su zajamčene svima koji žele iskrenog srca raditi i pomagati u izgradnji boljeg svijeta. Mi kao kršćani i političari potrudimo se dati ispravan primjer onoga što Bog treba biti u našim životima i kako samo pošten rad i nesebično zalaganje donose plodove.

(HRSBiH.org | Lucija Naletilić)