Ljubuškom pjesniku nagrada za životno djelo

Veselko Koroman (Radišići, Ljubuški, 7. travnja 1934.) pjesnik je, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, putopisac, književni povjesničar i antologičar. Nakon završene pučke škole u Ljubuškom, Srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomirao književnost i filozofiju. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor, uređivao časopise Život i Osvit. Redoviti je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zbog političkih razloga (zbog teksta „U cara Trajana kozje uši”) 1972. oduzeto mu je uredničko, a dano korektorsko mjesto u nakladnom poduzeću Svjetlost. Nakon pada komunističkog sustava u Svjetlosti obavlja uredničke poslove. Po izlasku iz opkoljenoga Sarajeva radi kao savjetnik za kulturu i znanost u Predsjedništvu Hrvatske Zajednice i Hrvatske Republike Herceg Bosne, zatim u Županiji zapadnohercegovačkoj.

Najprije je član bivšega Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, zatim Hrvatskoga centra PEN-a, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Društva hrvatskih književnika. Dobitnik je Poletove nagrade za prozu, Udruženja književnika Bosne i Hercegovine za poeziju, Goranova vijenca za ukupni književni rad, Povelje sa Zlatnim grbom općine Ljubuški za životno djelo, te nagradā Dubravko Horvatić, Maslinov vijenac, Dobrojutro more, Didak za životno djelo i Bosanski stećak. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu nominiralo ga je 2017. i 2018. za Nobelovu nagradu.

Pjesme su mu uvrštene u osamdeset antologija, kao i u čitanke, velik broj pjesama preveden mu je na petnaestak europskih jezika. Bavi se istraživanjem hrvatske književne baštine u BiH (antologije Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 1995.; Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas, 1996.; Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas, 2007.).

Jedan je od potpisnika (S. Bašić, V. Koroman, V. Lukić, M. Marjanović, N. Martić, V. Pavlović i M. Pešorda) teksta „Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu” 1971., poznatoga kao „Pismo sedmorice“ i „Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku“.