Livnjak očitao Hrvatima lekciju o odlasku

Hrvatski tjednik Forum objavio je pismo jednog Livnjaka u kojem opisuje zašto je i kako napustio, BiH, pa potom i Hrvatsku. Put ga je od vojske i rata vodio u Njemačku, Zagreb, u Livno i onda opet natrag. Zaustavio se u Americi odakle poručuje kako napokon diše punim plućima.

Pismo prenosimo u cijelosti:

Jarane,

Silicon Valley, Saratoga moje je trenutno boravište i mogu ti reći da dišem punim plućima nakon godina provedenih u tamnici Tuđmana, Miloševića i ostalih…

Evo ti priča: ’93. sam nagulio iz Livna u Njemačku (a gdje će Livnjaci nego tamo?) shvativši da su mi HVO, a prije toga JNA, pojele previše vremena, da su oni što su otvorili Pandorinu kutiju na sigurnom i mlate lovu (dok nam prodaju mudo pod bubreg umotan u celofan bespuća povijesnih zbiljnosti i sličnih ubleha…), a da fakultet i tako neću završiti nikad, k’o što i nisam.

U Njemačkoj su vize bile kratkoročne, pa se nije moglo nešto puno ni planirat’, a kamoli studirat’ (ima ih koji jesu, ali to je druga priča) ili naći posao kojim ćeš sredit’ “papire”. Sve je bilo privremeno i nejasno. Radiš “na crno”, učiš jezik sam na divljaka, u hodu, na poslovima, iz novina i par knjiga, kroz druženje… Da je Feral izlazio na njemačkom, bila bi druga priča, jer se Feral čitao od naslovnih čudesa Alema Ćurina pa do silnih bisera u shitovima of the week proizašlih iz pismenih glava koje su tvorile demokraciju na prostorima bivše Juge.

U tih šest godina stekao sam mnoga prijateljstva, bilo je jako lijepo i Frankfurt je postao dio mene, ali ja nisam postao dio njega. Nakon što nisam uspio dobiti vizu za SAD, kako sam planirao, a vrijeme je pokazalo da bi tako bilo najbolje, sredim neki posao u Zagrebu i nakon što provalih da se radi o zajebu, vratim se u Livno.

Priključim se ideji prijatelja Miše, koji je radio na otvaranju malog jazz-kluba i ufuram se u taj film. Bilo je u početku lijepo, ali na žalost kratko… U teku su se upisivali dugovi, a kasa bivala sve siromašnija.

Ni dvije godine nisam izdrž’o u Livnu, jer su uvjeti za život i rad postajali sve nesnošljiviji. Ponovo urihtam neki posao i doselim kamo većinu Hrvata putovi vode – u Zagreb. Hrvatska, međutim, (nisam bolje ni očekivao) nije pokazala ni najmanji znak dobrodošlice. Naprotiv, doživljavam je kao zlu maćehu koja ništa ne daje, a otima sve. O tome ne želim ništa pisati, sve je više nego poznato. Reče jednom Darkwood Dub: život počinje s trideset. Hm, u Hrvatskoj se mnogi neće složiti s tom bajkom, pa ni ja nakon dvanaest godina provedenih u Zagrebu.

Da ne laprdam puno, veza koja me usidrila u Croejshi ispila je svoj zlatni pehar, a ja sam već nekoliko dana kasnije, odmarajući se vožnjama biciklom po Frankfurtu i okolici, kontemplirao o budućnosti i tješio se legendom o Feniksu, da je svaki kraj neki novi početak. Splet okolnosti utjecao je na to da prihvatim poziv i dođem turistički u Kaliforniju. Opet, već sam jednom bio.

„Šta misliš o studiranju u Americi, ne bi ti škodilo sigurno?“, pustila mi je crva u glavu sestra, koja me odmalena trpala lektirom znajući da nisam od onih što čvrsto stoje iza onoga što hoće, nego više od onih što znaju što neće. Ova ideja mi se dopala. Vođeni njezinim prijedlogom, odemo do dva koledža po informacije koje se mogu kratko pojasniti: položi TOEFL, plati i studiraj… (e sad, ‘ko hoće studirat’, za cijenu će se sam raspitat’).

Tako i bi… Kad je iscurila “turistička”, položio ovdje engleski prije povratka, spustio se dolje da to sa školom kao izganjam, izgotivio se u Zagrebu s rajom, u “No sixu” proslavio 43-cu (hvala Mireli za onih 34 na tabli) , sjeb’o se u Livnu propisno i pokupio motiv da ne dođem za dugo, pa nagulio na koledž, u Kaliforniju.

Studiram rado, West Valley je super. Opremljen, moderan kampus velik je i lijepo uređen, a i stalno se dograđuje. Upravo dovršavaju uređenje korita i obale potoka. Uvjeti za nastavu i sportske aktivnosti su savršeni, od olimpijskog bazena, sala za jogu, košarku naravno, karate, mačevanje, tenis (16 terena), golf (za potrebe nastave), američki nogomet…

Ovdje je studiranje normalno i uobičajeno za sve starosne dobi od 18 do 88, sva’ko ima svoje razloge pa tako i bira program obrazovanja. Klima u dolini je mrak, nema sparine, vlage ni komaraca, ali ima sunca, sunca, sunca… moj zaštitni znak, kako već kaže natalna karta.

Sad su hladnije noći, a kad sunce grane, skidaj se u kratki rukav i šorc komotno. Klima, između ostalih prednosti ovoga kraja, kreira jako visoke cijene nekretnina. Boli glava od njih.

Dok ovo pišem, pada ugodna kišica, a čujem da diljem Amerike lagano haraju minusi i sve deblji snježni pokrivači. Mada mi je u početku bilo malo, hm, neobično, sad sam već svjestan gdje sam. Zamisli kako se osjeća netko kome je “Mali princ” omiljena priča za odrasle iz djetinjstva: vozim Lexus, igram Tennis, ne plaćam parking, klopam organic i puca mi… srce na dvije pole svaki sekund što mi ne’ko od raje nije sa mnom. Sam k’o Mali Princ. Socijalni život – na telefonu, na mailu kolko-tolko i, sram me bilo, na fejsb(r)uku.

E, jebeš ba sve ako ne možeš podijelit’, a dijelim od kad znam za sebe, jer su mi u djetinjstvu davali, a da nisam ni tražio – moje i sa mnom dijelili, svoje otkako sam proškiljio na ovaj svijet (a onda su došla vremena kad moraš i svoje otimat’ od lopova). Zato nemam namjeru ni u pijanstvu zaboravit’ ni sekunde svog djetinjstva, ni Branka Kockicu ni Nedjeljni zabavnik s Vajtom i Rusom, pa ni profesora Baltazara, a o raji da i ne pričam.

Već su mi bili ekipa iz Kanade, pa smo malo protutnjali po Kaliforniji i bilo je sjajno, a u pregovorima su ekskurzije prijatelja od kojekuda. Naravno, i ja ću do njih. Sistem je, znači, takav da se skrasiš i radiš to što već radiš, a kad je odmor ili produženi praznici – tutanj.

Već mi je sad sve taman i štimam po svom meraku. Nema više nepotrebne nostalgije i bolje je tako. Nenadana promjena nudi sasvim dovoljno prostora u vremenu da očistim software od virusa, downloadiram nove programe, preispitam ambicije i odluke. Fakat valja odlučit’ kako proživjeti ovaj vijek od trista godina što nam dobri tvorac nebeski podario.

Samo u manje od tri godine tumori su preselili duše moja draga tri prijatelja na, nadam se, više razine postojanja, svi mlađi od 40 godina. Spokoj dušama njihovim. Nikad ne znaš kad će se otrgnuti ona nit na kojoj visi teški mač prolaznosti. Nisam Dorian Gray, znam, foliram pomalo da ignoriram bore oko očiju i nagovještaje narančine kore na licu, kosu sam ošišao na cenat, jer mi je vruće, skin’o sam onaj mali pivski trbuščić, jer se bavim sportom, ali umjereno, a krizu godina mi još ne napadaju metastaze, naprotiv, osjećam se dobro. Fakat me spasio Bora Čorba neki dan kad sam nabas’o na you tjubu “Kako je lepo biti glup”, a taman sam počeo nakivat’ neke ozbiljne tristagodišnje planove.

Sve u svemu, Bay Area po mnogima je idealna za obiteljski život. Posla ima, mislim da nezaposlenih nema. Da ima, već bi’ čuo tu kuknjavu k’o što sam čuo da imaju posla preko glave. Dobri su uvjeti za sportove (evo se i ja na Tennis navadio), prekrasne šume za hiking i slično, ali budi frajer, pa se organiziraj, jer šljaka pojede većinu vremena mnogima, tako kažu.

Uglavnom, da nastavim davit’: ne plaća se parking, osim gdje fakat mora organizacije i reda radi (ljudi moji, dugo su me ganjale zagrebačke paranoje). Ne vidim budale za volanom jer takvi se kurče samo jednom. Svoje frustracije ostavi kod kuće i budi fin k’o što su i ostali (a gledaj da te ne zajebu, jer ima onih koji hoće ako mogu, jebiga, tako je svugdje više-manje), ne nasjedaj na velikodušne ponude jer su zajeb, garant, ne vozi pijan ni kad si trijezan, jer ne’š više nikad.

Kalifornija je, kaže mi profesorica, peta ekonomija na svijetu i najveći proizvođač hrane u Americi. Farmer’s marketa k’o u priči, pa biraj, u ugodnom ambijentu, jer uvijek ima neka svirka, izložba slika, fotografija i tako to. Klopa je izvrsna i veoma raznolika. Obilje gotivnih restorana s cijenama pristupačnijima nego u Hrvatskoj, pogotovo od onih na Jadranu.

Ono što me fakat oborilo s nogu su eseji koji su nam primjer za pisanje na satu engleskog jezika. Nisam mog’o s onim predrasudama ni sanjat’ s kakvom dozom injekcije kritičkog razmišljanja pokušavaju osvijestit ove mlade ljude o sistemu u kojem živimo, vladavini korporacija, medija i ostalim globalnim pizdarijama. Osviješteni su svugdje isti. Oni u nesvjestici isto tako.

Ovako, eto, napisah k’o da iglenišemo za šankom, druže moj, inkarnacijo glasa svetog Tome Bebića. Možda kad skupim neka iskustva i spoznaje dobiješ i esej. Ne znam, New sam Kid in the Town, treba mi vremena i ne uzimaj me zdravo za gotovo, osim jednog, iza čega stojim, jedva čekam kad ću vas zagrlit’, prijatelji moji stari, gdje god da ste… Što kaže David Icke, ljubav je jedina istina, sve ostalo je opsjena.

Šta je ono bila tema: zašto ste otišli iz Hrvatske?

Ma daj, treba otić’ malo i od sebe, a kamoli, da ne psujem, od halucinogenih hrvatskih snova. Život je prekratak čak i onima koji požive.

(www.jabuka.tv)

30 komentara

  • samo mi nije jasno kakva je potreba svima ovima pisat kako im je dobro tamo a udaraju po svome… Ja da sam tamo i da mi je dobro bolio bi me k… za sve…

  • Bio sam i tamo i ovamo. Nema nigdi lipše nego kod kuće, ako imaš posla. Ako nemaš posla onda gdje nađeš posao tu ti je i kuća.

  • A meni se čini da bi ga trebalo bit sram, da kao mlad čovik ode za vrime rata. Da smo tako svi bižali kurac bi se ti ima di vraćat. Zato pajdo, pokrij se po ušima i bez grižnje savjesti uživaj kad nemaš obraza!

    • Pametni su pobjegli,manje pametni su ostali i opljackali narod svoj,a mi glupi smo ostali i cekali pravdu i postenu raspodjelu i mirovina i svih privilegija
      A ti si se sigurno uhljebio da valja

        • Pa šta drugo očekivati od polupismenog HDZ doušnika.Ne znate vi drugačiji odgovoriti,naime kao i obično uvijek je netko drugi kriv za ovakvo stanje.
          Ako u jednoj obitelji glava obitelji ne moze uspostaviti red rad i zakonje onda tko bi mogao.Ocito vi ne poznajete nista sem sebe i ne vidite gladne i bijedne radnike oko sebe.Tajkuni koje ste vi stvorili vozikaju se u skupocijenim limuzinama dok njihovi radnici bolje rečeno robovi da bi kupili sebi bilo kakav auto zaduze se kod banaka po 10 godina e to je poštenje ala HERCEGOVSKIH POLITICARA.Za narod obicni vi ste svi isti ne vidimo razlike.A to sto trenutno prozivamo HDZ je jednostvan razlog oni su sad na vlasti

  • Nek ste vi prenijeli pismo ovog dezertera i svim jugonostalgičarima biće lakše. Taj čovjek je neradnik i vjerojatno sin nekog zadrtog udbaša. Kako su krenuli donijeti će socijalizam i u Ameriku.

  • Ovaj se hvali kako je dezertirao i još bi da mu netko sredi nešto pa bi gospon bio u Livnu. ma ovakvima država treba oduzet nekretninu ako je imaju, a ako ne , treba im oduzeti pravo da mogu nešto naslijediti. Nek’ kupi kad je već otišao za lovom.

  • Dao bi sto Amerika,sve na svijetu ja bi dao,tek da sjednem na verandu,pa uz karte I bevandu brojim valove…,e moj livnjak,neka tebe u Americi,nista bolje nisi ni zasluzio!

  • Cilj ovog pisma je: -poticanje iseljavanja Hrvata iz RH -iseliti se što dalje da se nikada ne vratiš Odavno je na sceni specijalni rat kojeg Srbi vode protiv RH a ovo pismo je dio toga.Iza ovog pisma stoje neprijatelji RH.

    • Auuuuu jesi pametan.Pravo ono HDZ-ovski svatko je krivac samo nisu oni.
      Tko to iseljava Hrvatski narod iz Zapadne Hercegovine.Iseljava ih trenutna politička struktura koja je sacinjena od kriminalaca i dobro je samo njima a svi ostali su PRISILJENI da bi zivjeli ici vani
      Ta tvoja prica ne drzi vode

  • za ::
    zaboravljeni branitelj:::

    ti si obični provokator i govno.

    čovjek je otišao u Ameriku jer je bio špija
    i nije mogao opstati ovdje a i današnjoj
    vlasti treba takvi ljudi….

Odgovori na duldung bojna X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.