Košarkaš, dizajner, inženjer građevine, sve to je Dalibor Peršić

Nama je najpoznatiji s dva osvojena naslova prvaka BiH u dresu HKK Širokog, ali je svoje uspjehe ostvario i na drugim područjima.

Dalibor Peršić jedan je od rijetkih sportaša koji nije birao između škole i sporta, nego je odabrao oboje.

Tijekom bavljenja košarkom završio je, nimalo lagani, Građevinski fakultet od kojeg je znanje spojio s talentom u dizajnu interijera.

Već u mlađim kategorijama nizao je uspjehe gdje je osvojio kadetsko i juniorsko prvenstvo BiH. U seniorskoj košarci s naslovima je išao stepenicu po stepenicu.

Prvo je osvojio 3. BiH ligu sa Sloboda 2 momčadi pa je osvojio 2. ligu sa Studentom iz Tuzle i onda 1. ligu s HKK Široki.

2010. godine Dalibor Peršić stigao je u HKK Široki

Bogata sportska povijest i prije same košarke

Kao mlađi trenirao je nogomet, karate i odbojku, a najduže se zadržao na plivanju.

Plivanje sam trenirao pet godina i bio sam najlošiji plivač u povijesti tog sporta hahahah. Uspio sam osvojiti samo jednu medalju, kažem jednu jer se jedan plivač može natjecati u puno kategorija. To je što se tiče sporta, izjavio je Dalibor Peršić za portal Jabuka.tv.

Unatoč puno godina provedenih u plivanju a kasnije i u košarci, njegova prva ljubav je nešto potpuno drugo – crtanje.

Mislim da je prvi ili drugi razred osnovne škole bio kad smo kao djeca imali školsko natjecanje u crtanju.

Nisu mi priznali crtež jer su mislili da sam preslikao ili da mi je neko od starijih nacrtao.

Kasnije, kroz osnovnu školu sam ih razuvjerio. Već u 7. razredu osnovne škole imao sam zajedničku izložbu s likovnim umjetnicima Tuzlanske županije.

Imao sam jednu zajedničku izložbu s poznatim umjetnikom Branislavom Lukićem, gdje me je on pozvao kao asistenta. Jednostavno to je razdoblje kad sam baš baš puno crtao i mogu reći na neku ruku i ozbiljno se bavio crtanjem.

Kod Branislava sam išao i na satove crtanja, posjećivao likovne kolonije. Zaista sam zahvalan tom čovjeku što sam kroz druženje s tim ljudima upoznao i svoj talent.

Kada košarka dolazi na red?

Sport je općenito volio. Znao je i batine dobiti kad bi došao prljav kući. Cijeli dan se igrao nogomet ispred zgrade, natjecali su se između ulica i Peršić tvrdi kako je imao zaista lijepo djetinjstvo.

Košarka je došla na red u osmom razredu. Igrali smo basketa na igralištu, tu su igrali i stariji momci i ljudi. Uvijek su neke od nas mlađih za koje vide da mogu igrati i nositi se s njima – ubacivali u svoje ekipe. Tako je jedan čovjek tati rekao da me odvede na trening Slobode pa da probam.

Priznaje da se ispočetka nije najbolje snašao, ali je kasnije sve sjelo na svoje mjesto

Tako je sve i krenulo. Zavolio je košarku, malo zapostavio crtanje. U srednjoj školi započeo je s ozbiljnijim treninzima. Sloboda je u to vrijeme imala najjaču školu košarke na ovim prostorima. Nešto što danas ima Široki i Sparsi. Stotine djece su dolazile na treninge.

Sloboda je u to vrijeme bila simbol grada. Imao sam osjećaj da sva djeca koja postoje treniraju smo košarku. Znam da su već tada mnogi moji prijatelji išli izvanredno u škole kako bi stizali na treninge dva puta dnevno. Moji roditelji nisu bili za tu opciju, pa sam u dogovoru s profesorima u školi dosta nastave propustio, ali su imali veliko razumijevanje.

S 18 godina shvatio je da se bi se mogao profesionalno baviti košarkom. Većina sportaša zapostavi sve druge mogućnosti u poslovnom smislu.

Kroz godine treniranja, zavolio sam košarku, a isto tako nisam mogao ni bez crtanja, skica (već tada sam crtao neke kuće, interijere, stolice…). Moram priznati da je obrazovanje ipak u to vrijeme bilo na prvom mjestu. No, kad sam dobio prvi profesionalni ugovor sa Slobodom, morao sam naći neku sredinu. Ući u prvi tim Slobode u to vrijeme stvarno je bila čast.

Kaže da je tek kasnije shvatio koliko toga je postigao s HKK Široki

“Odlučio sam se za građevinu i igranje košarke”

U Tuzli nije bilo ni likovne akademije ni arhitekture – fakulteta koje je želio upisati. Odlučio se za oboje, a ni sam ne zna kako je sve stizao.

Odlučio sam se za građevinu i igranje košarke i tako sam ostao u Tuzli studirati i igrati. Tehnički fakulteti su generalno teži jer ima dosta prakse i morate konstantno biti na vježbama i satovima.

U Slobodi je redovno imao dva treninga dnevno, što je jako nezgodno stići uz fakultetske obaveze.

Uvijek kažem moja sreća je što su fakultet i dvorana u Tuzli udaljeni doslovno 100 metara jedan od drugoga. Ujutro spremim stvari za dva treninga u torbu, u 8 sati sam na fakultetu, u 10 sam u dvorani, pa opet u 12 na fakultetu, pa u 18h u dvorani na drugom treningu. To je postala neka konstanta.

Tvrdi kako je imao super kolege, ali i profesore koji su mu dosta pomagali.

Tada nas je na prvoj godini građevine bilo samo 15 redovnih studenata i onda smo stvarno svi bili bliski i pomagali jedni drugima.

Svoj talent za dizajn iskoristio je u dizajniranjima interijera

“Čovjek kad spozna ono što voli, rezultat mora doći”

Bilo je razdoblja kada ga trener nije htio pustiti ranije s treninga, kako bi stigao na ispit ili profesor sa sata kako bi stigao na trening, ali sve se to izbalansiralo.

S ove točke gledišta, nekom je možda ovo veliko odricanje za jednu osobu, ali ja sam uvjeren da čovjek kad spozna ono što voli i u to unese ogromnu energiju i volju, rezultat mora doći kad tad.

Nisam imao neki veliki talent za košarku, to svi znaju koji su igrali sa mnom u mlađim kategorijama. I prelaskom u prvi tim nisam dobio neku šansu. Godinu dana sam sjedio na klupi, ponekad se skidao, ugrabio koju minutu, drugu godinu sam posuđen u drugorazredni Student (s kojim sam te godine ušao u premijer ligu BiH).

Bilo je daleko od idealnog, ali jedan razlog ga je posebno gurao dalje.

Treću godinu vratio sam se u Slobodu i opet skoro cijelu sjedio na klupi ili nisam čak ni na klupi.

Nisam odustajao zato što u tom razdoblju moji roditelji nisu mogli financijski ispoštovati plaćanje fakulteta, stanarine i mog života.

A kroz košarku sam imao neku finu stipendiju i ja sam bio zadovoljan i zahvalan što sam uopće bio član Slobode. Jednostavno sam uživao u tim studentskim danima, trenirao i učio. Zaista jedan prelijep dio mog života

Trud dolazi na naplatu

Sloboda i Peršić igrali su odlično te godine, momčad se posložila. Ušli su lagano u Prvu ligu, gdje su tada bili jaki Široki, Bosna, Igokea…

Na nagovor mog prijatelja počeo sam individualno trenirati s njim svaku noć nakon treninga sa Slobodom. On mi je ukazivao na moje greške i pripremao me za sljedeće utakmice.

Govorio mi je: “Ovo ti je šansa da sljedeće godine igraš u Širokom!“. Aludirajući na to da mogu igrati za najbolji tim u državi u tom razdoblju. Meni je to na prvu bilo malo iskreno smiješno. Ono kao kako ću ja igrati u Širokom hahah za mene je to bilo nezamislivo.

Prijatelj je očito s razlogom pričao o Širokom.

Dolazi Široki u Mejdan, ja im utrpam 20 i nešto. Odmah nakon te utakmice sam ostvario kontakt s ljudima iz kluba. Odigrao za Slobodu do kraja lige još nekih mjesec i nakon toga potpisao trogodišnji ugovor sa Širokim.

Za završnice BiH prvenstva se uvijek tražila karta više, baš kao i prošle godine

Odlaskom u Široki znao je da će fakultet morati malo pričekati pa je kao apsolvent napustio fakultet.

Široki je za mene bio jedna velika stepenica, jedan ogroman iskorak u mojoj profesionalnoj karijeri. Igranje na višoj razini je nešto na što ja psihički iskreno nisam bio spreman u tom trenutku. Koliko god da sam fizički trenirao i dolazio spreman na pripreme, treninge, utakmice, jednostavno se nisam snašao na početku.

Trebalo mu je vremena za naviknuti se na viši stupanj košarke i taj sportski život.

Uvijek sam ponavljao da je razdoblje života koji sam proveo u Širokom najljepši dio moje karijere.

Kao da sam tek sada svjestan da sam dio generacije koja je ostvarila najveće uspjehe kluba u povijesti.

Vi dok igrate i dok ste mlađi nemate baš taj osjećaj i te emocije koje možete prepoznati u tim trenucima. Zahvalan sam svim ljudima u klubu koji su pripomogli da mi to razdoblje bude najljepše razdoblje karijere. Posebno sam zahvalan treneru Veliću, on je utjecao na moj dolazak u klub.

Zahvaljujući uspjehu kluba, ja sam uspio napraviti još jednu stepenicu dalje, poziv u reprezentaciju. Prvo sam mislio hajde to je širi spisak.

Ne samo da je upao na uži popis od 12 igrača, nego je sudjelovao na tom i idućem prvenstvu s BiH reprezentacijom.

Sad kad pomislim da je netko rekao u tom razdoblju dok sam studirao da ću ja igrati u najboljem BiH timu, da ću osvajati titule,nastupiti za reprezentaciju,ići na europsko, pa ja bih mu rekao da je lud. Mislim da je to sve bila nagrada mog minulog rada i truda kroz prethodno razdoblje. Jednostavno, možda nisam bio svjestan što sam uspio.

Tijekom nastupanja za reprezentaciju, surađivao je s velikim imenima, a s jednim od velikana je jako dobar prijatelj. U pitanju je bivši NBA igrač – Mirza Teletović.

Mi smo prijatelji od kadeta Slobode, zajedno smo osvajali kadetsko i juniorsko prvenstvo BiH, igrali zajedno u prvom timu Slobode… Između ostalog, bila mi je velika čast upoznati Acu Petrovica i Duška Ivanovića.

Prste u uspjehu imali su i roditelji

U razdoblju kad sam trenirao u juniorima, živjeli smo u Lukavcu, to je 20-ak km od Tuzle. Veliku zaslugu što nikad nisam zakasnio na trening imaju moji roditelji, prvenstveno tata. Svaki dan godinama me vozio na treninge i vraćao kući jer nisam mogao uskladiti autobus kako bih iz škole uspio stići na trening u Tuzlu. Tada čak i nije bilo autobusnih linija kao sada.

Roditelji su mu uvijek bili velika podrška

Smatra da nema talent za košarku unatoč svim uspjesima, ali talent za dizajn ne poriče.

Kad imate talent za nešto, ideje same dolaze, odakle, to pojma nemam. To vam je kao u košarci, onaj tko zna s loptom i zna igrati pick and roll, ne treba mu nikakva inspiracija, on jednostavno ima tu ideju u sebi i prilagođava je situacijama. Ja taj talent nažalost nisam imao u košarci, znao sam malo opaliti iz kuta koju tricu i odigrati dobru obranu, kazao je Peršić za portal Jabuka.tv.

Tvrdi kako svoj talent prilagođava od interijera do interijera, a kako mu dobro ide, uvjerite se na njegovom Instagram profilu.

Kad smo ga pitali za najdražu utakmicu, nije mogao istaknuti samo jednu.

Tu su nezaboravna finala BiH prvenstva, u ABA ligi pobjeđivali smo Zvezdu, Partizan i  druge najveće klubove na ovim prostorima. Igrali smo i protiv Maccabija, teško je jednu izdvojiti.

Uz onakvu atmosferu u punoj dvorani, osjećao sam se kao da igram Euroligu.

Za kraj smo ga pitali savjet za mlade nade koji će možda birati između nastavljanja obrazovanja i sportske karijere.

Ja sam imao sreće jer su fakultet i dvorana u Tuzli doslovno zgrada do zgrade, pa nisam gubio vrijeme na putovanje. Sigurno je nezgodno nekome iz Širokog Brijega studirati u Mostaru i baviti se profesionalno košarkom, ali sam siguran da se minuli rad isplati. Trebate  prvo voljeti ono što radite, a kad nešto volite sigurno ćete dati sve od sebe da uspijete u tome. Nekad uspjeh dođe ranije, a nekad kasnije.

(www.jabuka.tv | Kristijan Anić)

8 komentara

  • Dobar igrač, a evo dobar i ko čovjek. Primjer mladima da sport i škola mogu skupa ako se sve ozbiljno shvati i potrudi. Svaka čast

  • Vau! Predivna i istinita prica..podrska roditelja u nimalo jakim okolnostima bila je mislim kljucna…svaka cast Dado i veliki pozdrav vama svima

  • Bas tako sa strane ljudi pricaju hvale ga,postuju ga,kad pogledam finale protiv Bosne i protiv Sarajeva,suze mi svaki put podu,hvala ti grade sto si mi dozvolio to,a sad kad ovo prode,napunimo PECARU svaku utakmicu.

  • Ljudina,kaže za sebe nije neki igrač bio,bio si ti odličan igrač legendo,za sport nije dovoljno biti talentiran,treba imati i petlje za neke stvari a ti si toga imao i viška….. Veliki pozdrav iz tvog ŠIROKOG

  • TI SI BIO IGRACINA. Uvijek si ostavljao Srce na terenu i kad sut nije isao. Hvala ti za sve. Ostat ces u Srcima navijaca Sirokog. Puno srece u zivotu

Odgovori na Ja X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.