Komunističko kažnjavanje širokobrijeških jataka 1945. – 1952.

Jatak (tur. yatak – postelja, ležaj) označava osobu koja se u doba osmanlijske vladavine na području jugoistočne Europe i južnoslavenskim krajevima skrbila za hajduke tako što im je davala hranu i pružala utočište jeseni i zimi.

Prema osmanlijskome, kao i komunističkome, represivnom aparatu ta je osoba pomagač u nečasnim poslovima. U suvremenome diskursu „jatak“ bi bio isto što i „terorist“.

Piše: Hrvoje Mandić/Jabuka.tv

Prema istraživanjima povjesničara Zdenka Radelića od 1945. do 1950. godine u Hrvatskoj je bilo između 3 500 i 4 000 gerilaca, a taj broj uključuje križare, bunkeraše (one koji su se pojedinačno skrivali), njihove jatake te malobrojne četnike.

Borba protiv jataka često je izmicala kontroli represivnoga aparata KPJ-a. Tako su širokobriješki članovi KPJ Draga Šoljić i Blaž Bušić kritizirali u siječnju 1946. godine Ludviga Zadru jer je „plakao za ustaškim jatacima kada ih je naša vojska ubila u Donjim Mamićima“.

Nadalje u dopisu Sreskoga komiteta KPJ Široki Brijeg od 17. lipnja 1946., upućenu Okružnomu komitetu KPJ za Hercegovinu, navodi se kako pripadnici 11. hercegovačke brigade teroriziraju mjesno hrvatsko pučanstvo.

U sadržaju stoji da su navedeni pripadnici prilikom borbe s protukomunističkom gerilom u Donjemu Gracu tukli pojedine seljake. Iste je večeri nekoga čovjeka u Grabovoj Dragi vojska izvela pred kuću i držala ga svezana do tri sata u noći. U selu Crnač vojska je preko Mjesnoga odbora naredila da im seljaci moraju davati janjce i drugu hranu.

Oficiri UDBA-e izradili su plan operacije hvatanja i likvidiranja pripadnika širokobriješke protukomunističke gerile. Ciljevi su bili infiltrirati se među mjesno pučanstvo i zatim stupiti u vezu s jatacima kako bi ih oni odveli do čelnih ljudi širokobriješke protukomunističke gerile.

Nakon hapšenja jataka uslijedili su montirani sudski procesi za stotine jataka s područja Širokoga Brijega na Okružnome sudu u Mostaru. Na tim procesima jataci su osuđivani na različite vremenske kazne koje bi služili po Mostaru, Stocu, Trebinju, Bileći, Foči i Kazneno-popravnome domu (KPD) Zenica.

Presude po Zakonu protiv naroda i države

Povijesne činjenice ukazuju na to da je Komunistička partija Jugoslavije morala pod prisilom Velike Britanije donijeti više zakona o sudskim procesima kako bi opravdala svoje „demokratske“ stečevine.

Prvih dana poraća 1945. godine u Jugoslaviju je iz Londona došla delegacija zbog brojnih likvidacije u Sloveniji i Hrvatskoj i upozorila jugoslavensku komunističku vlast da je potrebno osude na smrt popratiti pismenom dokumentacijom, odnosno zakonom.

Pod pritiskom Velike Britanije KPJ formirao je pojedine komisije koje su prikupljale podatke o likvidiranim neprijateljima i sastavljali dokumentaciju o sudskim procesima koji u stvari nisu niti postojali, nego su naknadno konstruirani.

Jedan od takvih zakona koji je donesen pod prisilom jest Zakon o kaznenim djelima protiv naroda i države prema kojemu su vođeni sudski procesi prema jatacima.

Na osnovi članka 2. Odluke od 30. studenog 1943. o Vrhovnome zakonodavnom i izvršnom narodnom predstavničkom tijelu Jugoslavije kao privremenomu organu vrhovne narodne vlasti u Jugoslaviji i na osnovi Rezolucije od 10. kolovoza 1945. o promijeni naziva Antifašističkoga vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije u Privremenu narodnu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije, na prijedlog Ministra unutrašnjih poslova, Privremena narodna skupština Demokratske Federativne Jugoslavije donijela je Zakon o kaznenim djelima protiv naroda i države.

Ivan Lole Ribar, predsjednik Predsjedništva Privremene narodne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije, potpisao je 25. kolovoza 1945. godine u Beogradu Zakon o kaznenim djelima protiv naroda i države koji se sastoji od 21 članka. Godinu dana poslije, 15. kolovoza 1946., nastao je pročišćeni tekst Zakona o kaznenim djelima protiv naroda i države koji se sastojao od 19 članaka.

Pokušaj djela predviđenih ovim Zakonom kažnjava se kao izvršeno kazneno djelo, a njima u ovome Zakonu u prvome stupnju sude narodni okružni sudovi, a za vojne osobe vojni sudovi. U Širokome Brijegu represivni aparat KPJ angažirao je razne partijske odbornike u dokaznome postupku u montiranome sudskom procesu Okružnoga suda u Mostaru.

U predmetu Vinka Pavkovića i suradnika od 22. svibnja 1948. godine angažiran je Mile (Đuro) Galić, mjesni odbornik, koji je istaknuo da su u njegovoj kući pripadnici protukomunističke gerile Petra Ljubića ubili njegova brata Stojana Galića zato što je bio odbornik.

Uz Galića svjedoci u dokaznome procesu protiv pripadnika širokobriješke protukomunističke gerile i jataka bili su Ivan Čolak, Pero Ćeškić i Nikola Vuletić te sekretari narodnoga odbora: Ivan Ljubić, Andrija Kožul i Ivan Oreč.

Jataci su najčešće osuđivani jer su pripadnicima protukomunističke gerile davali hranu i nudili sklonište, a za tu kaznenu radnju bili su kažnjavani od jedne do tri godine. Teža je optužba da su uz davanje hrane i usluge skloništa davali informacije o kretanju komunističkih kažnjenih ekspedicija, a za to su se dobivale teže vremenske kazne od najmanje tri do osam godina.

KPJ je poduzimao različite akcije u poraću protiv pripadnika protukomunističke gerile i jataka koje u početku nisu uvijek urodile željenim plodom, „a taj je relativni neuspjeh onda reflektiran kao represija na hrvatsko stanovništvo koje je suđeno, zatvarano, iseljavano i ubijano pod optužbom da su križarski jataci (…) postoji i mogućnost da je tadašnja vlast tražila valjan izgovor za represiju i osvetu prema Hrvatima, a izgovor da su suradnici bandita u šumi činio se vrlo vjerodostojan pred širom ali i međunarodnom javnosti.“

Na Okružnome sudu u Mostaru angažirani su sljedeći partijski dužnosnici 1948. godine za montirane sudske procese protiv jataka i pripadnika protukomunističke gerile: suci Džemal Kapić, Tahir Hadžović, Draginja Čupina, Franjo Bajalo, Slava Balać, Mažena Norak i Alija Seferović, javni tužitelji: Oto Svoboda, dr. Vlatko Tambić, Dorđe Bukvica, Muhamed Mimica i Gojko Bogdanović, članovi suda: Loso Pube i Vaso Milić te, naposlijetku, zapisničari: Vasilija Gašić, Sabira Velagić i Dušan Kovačević.

Uočljivo je da su montirane sudske procese i presude protiv hrvatskoga stanovništva Hercegovine provodili partijski suci Srbi i Muslimani, dva najbrojnija naroda u Komunističkoj partiji Jugoslavije u Bosni i Hercegovini. Odnos snaga na Okružnome sudu u Mostaru odražavao je stvarnost, pravi položaj hrvatskoga naroda u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini.

Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) 11. veljače 1945. godine postupno je uspostavljala revolucionarnu vlast u Širokome Brijegu. Taj je proces, „rat nakon rata“ je trajao sljedećih osam godina, dok u potpunosti nisu likvidirali pripadnike protukomunističke gerile Prvoga hercegovačkog križarskog zdruga kralj Tomislav.

Metodama razdvajanja, likvidacije i montiranih sudskih procesa komunističke su vlasti težište kaznenih ekspedicija usmjerile na širokobriješke jatake i tako postupno lomile i ugušile protukomunističku gerilu sa širega područja Širokoga Brijega.

Komunističke su vlasti, prema dostupnim arhivskim izvorima od 1945. do 1952. godine, osudile u montiranim sudskim procesima 149 širokobrijeških jataka na vremenske kazne od ukupno 303 godina, a ukupno su odslužili 268 godina i četiri mjeseca.

Među tim jatacima ukupno je bilo 67 žena jataka koje su odslužile 108 godina i šest mjeseci teških uvjeta u zatvorima KPD Zenici, Stocu, Foči i mostarskoj Ćelovini.

KLIKNI i pogledaj izvorni znanstveni članak

(www.jabuka.tv | Hrvoje Mandić)