Kolumna: Sve dok je ovaca neće falit trošarina

U nedavnoj kolumni pod nazivom “Bijeg iz BiH ili bijeg od sebe” pokušao sam pisati o problemu prihvaćanja odgovornosti za živote kojima živimo i aktivnijem djelovanju te borbi za bolju egzistenciju u državi u kojoj smo rođeni ili u kojoj trenutno živimo.

Iz komentara koje je objava izazvala, čini mi se da je dobar dio čitatelja tekst shvatio kao protivljenje odlasku naših ljudi u svijet i obranu sustava u kojemu živimo. Ne negirajući možebitne vlastite propuste i manjkavosti u argumentaciji misli vodilje, u uvodu ove kolumne volio bih se ograditi od takvih shvaćanja. Prethodna kolumna nije upućena kao kritika niti jednom pojedincu koji je napustio svoje ognjište u potrazi za boljim životom “u bijelom svijetu” niti onima koji možda razmišljaju o tome. To bi bilo čak i licemjerno od mene jer i sam razmišljam o relativno kratkom odlasku iz BiH u potrazi za dodatnim prihodima.

Ono što sam u toj kolumni htio istaknuti i iza čega bezuvjetno stojim jest misao da smo sami dobrim dijelom krivi za veliki broj problema, a da po tom pitanju ništa ne poduzimamo, osim što razmišljamo o tome gdje bi “trava mogla biti zelenija”. Čvrsto vjerujem da se vlastitom inicijativom, radom i borbom možemo izboriti za puno dostojniji i ljepši život, bez obzira na sve političke i ideološke okove kojima smo zarobljeni.

Sve ono što u Bosni i Hercegovini vidimo kao nedostatak, kao manjkavost i kao razlog za nezadovoljstvo, ujedno može biti iskoristiv potencijal i prilika za neki pothvat.

Problem je što bi takav pothvat tražio mnogo truda, odricanja i žrtve, kao i vremena da rezultati postanu vidljivi pa je ljudima, naročito onima koji raspolažu vani traženim znanjima i vještinama – i opet, s punim pravom na slobodu takvoga izbora – puno lakše doći u društva koja su prošla razvojne korake koje BiH tek treba proći.

No, da ne ode cijeli prostor ove kolumne na pisanje o prošloj, nešto od gore navedenoga može se oprimjeriti na aktualnim vijestima o protuzakonitom djelovanju i želji za daljnjim “guljenjem” stanovništva od vlasti u BiH. Naime, u kojem paradoksu od države živimo svjedoči činjenica da je poskupljenje eko testa, zbog kojega se pri registraciji vozila naplaćuju iznosi od preko 20 KM – nezakonito. Da situacija bude još slikovitija, novi cjenik uspostavio je federalni ministar prometa i komunikacija, a valjda bi ga samo državni ministar smio donijeti (politika mi nije u sferi užih interesa pa pišem prema informacijama koje se mogu pronaći u medijima).

Znači, ti ljudi na vrhu praktički ni sami nisu sigurni u opseg i granice svojih djelatnosti, a greške im se previše sporo ispravljaju, pogotovo kada uzmemo u obzir da veliki broj stanovništva negdje mora odraditi cijeli dan kako bi nadoknadio razliku u cijeni.

Druga vijest koja mi je privukla pažnju i koja se lijepo nadovezuje na cijelu ovu priču su borbe oko uvođenja novoga Zakona o trošarinama. Pretpostavljate – cijene ne idu dolje. Novim zakonom povećale bi se trošarine koje bi – ako im je vjerovati – omogućile aktivaciju sredstava i daljnji ubrzani (i ovo je smiješno!) nastavak izgradnje autocesta. Na koga to utječe? Kao i nezakonito povećanje cijena eko testa – na ogromnu većinu stanovništva, tj. na svaku obitelj ili pojedinca koji posjeduje vozilo. A ne treba ni govoriti o onima koji se bave poljoprivredom te im cijene goriva direktno utječu na isplativost proizvodnje.

Dakle, jadni i mali čovjek trebao bi pomoći našoj dičnoj državi i vlastodršcima da aktiviraju sredstva iz raznih međunarodnih fondova i organizacija. I igra se na tu osjetljivost: ako nema toga – nema ni gospodarskoga razvoja, radnih mjesta itd. Kao da smo sva radna mjesta i bolje plaće izgubili zato što dosad nismo imali autocesta.

A, na kraju krajeva, zašto bi se sada ljudi osjećali dužnima prihvatiti povećanje trošarina da bi pomogli državi? Nisam detaljno upućen o eventualnoj naknadi šteta koje je nedavni mraz nanio poljoprivrednicima, ali ako im se u vjerodostojnim iznosima isplate štete nikad više neću napisati kolumnu, osim što ću objaviti javnu ispriku.

Hoćemo li čuti od naše vlasti da će se oni odreći dijela plaća, pogodnosti, gotovo luksuznih službenih vozila, bespotrebnih bijesnih pratnji i osiguranja? Volio bih da sam u krivu, ali mislim da puno prije možemo očekivati povećanje trošarina i još poneki namet.

Kažu da mijenjati društvo znači mijenjati sebe. A koliko puta iznova biramo istu vlast, šutke prihvaćamo sve što nam se nametne… Može li drugačije?

Te promjene čekaju nas kao društvo – a naročito male i nezadovoljne ljude, jer oni kojima je dobro vjerojatno i ne žele promjene – i nitko osim nas ne može napraviti te korake.

Budu li promjene uvodili drugi, onda je upitno hoće li se nas išta pitati i koliko ćemo tada slobode imati. A promjena se ne trebamo bojati, pogotovo ako nas trenutni smjer vodi u situaciju u kojoj ne želimo biti.

P. S. Za slobodu mišljenja i komentiranja sam uvijek. Ali, samo da razmišljanje ne ode u krivom smjeru – nisam ni u jednoj političkoj stranci.

(www.jabuka.tv | Beat Čolak)