Kamo dalje, Ujače?

Neki dan je bio kod nas u posjeti Uncle Sam. Iznenadio nas je, mora se priznati, onako upirući ljutito prstom s plakata. Neki su u prvi mah pomislili da je opet u pitanju neka Moonova smicalica kontra Hrvata, jer se Ujak obukao u BeHa plavo-žutu kombinaciju i još okačio žute zvjezdice.  Mi smo, znate, pomalo podozrivi na tu kombinaciju.  Ne svi, ali nas ima koji odmah pušemo na hladno po pitanju navedene kombinacije.  A onda nam je kanda laknulo. Saznali smo da iza Uncle Sama ne stoje Amerikanci, niti neka sumnjiva građanska inicijativa nevladinog tipa, nego organizacija zvana HSPF. A ovo H na početku, znamo iz iskustva,  ipak znači da je nešto hrvatsko.  Još kad smo čuli puni naziv – Hrvatski studentski politološki forum, totalno smo se opustili. Svjetsko, a naše!

“Ti si kriv ako ti je sve krivo!”  pisalo je na plakatima uz Ujakov lik. Jezgrovito, sažeto, opako. Zajašio tako Uncle Sam po zapuštenim drvoredima, po izlozima napuštenih butika i brzogriza, nalijepio se po propalim projektima naših vlasti, upirući prstom i tražeći krivce. Starije žene zastajale u čudu, umirovljenici škiljili ne vjerujući da je upro baš u njih, bračni parovi, u šetnji s podmlatkom, međusobno se iščuđavali – zar smo mi ti? Mi krivci?

Da, vi ste ti krivci, što se iščuđavate, ta nije kriva vladajuća struktura, kao da je govorio Sam, ali ipak njegov prst je najviše upirao u one koji plakate baš i nisu primijećivali  – ladies and gentlemen – studenti!

Dame i gospodo, ta vječna potencijalna energija našeg društva, ti  nikad iskorišteni revolucionarni resursi, ta vojska akademskih građana, pače intelektualaca – baš u nju je Uncle Sam upro prstom!  Baš kao što je onomad pozivao mlade Amerikance da polože svoj život na oltar Domovine u Velikom ratu, ovaj put s istim prstom i istom onom bradom, ali u drugom odijelu (Borac Travnik?) prozivao je naše studente. Kad se saznalo da je to baš to, bilo je i onih što su se potiho obradovali, nadajući se da se konačno pojavila neka snaga koja će okupiti mlade revolucionare, dati neki novi smisao njihovom jadnom akademskom životu u kojem je vrhunac oblokati se na cajku četvrtkom i koji bi, potencijalno, konačno mogli malo pogurati da sjaši s vlasti ova samoljubiva vladajuća garnitura. Zvijezde su na Uncle Samu, doduše, bile žute, a ne crvene, tako da je stari kliše s revolucijom tipa Che Guevera odmah otpao k’o malter. Nažalost, uskoro je k’o malter otpala i nada da se nešto valja iza brda.

Iako smo spremni okladiti se da ove naše studente ne bi ni atomska bomba pokrenula, ipak smo se zainteresirali za projekt i zvučnu mu krilaticu „Ti si kriv ako ti je sve krivo!“ , čisto da Uncle Sam ne upre prstom i u nas.

Uglavnom, sve ono što je obećavao Uncle Sam zapravo je bila javna tribina u na Sveučilištu, gdje su prezentirani rezultati ankete provedene među studentima. Samih studenata je u Amfitetaru bilo skoro do vrha, ali nije se tražila „karta više“, nije ih ostalo pred vratima, nije bilo dizanja glasova, polemike i galame. Svi lijepi i uredni, nije bilo kosatih, onih u vijetnamkama, nije bio nitko koji iole sliči Risti Podvožnjaku iz 1968. Svi su bili nekako slični jedni drugima. Blago uniformirano društvo. Tako da je sve manje-više sličilo, recimo tako,  audiciji za prijam u Mladež HDZ-a. Ili, u blažu ruku, nekom ispitu.

Prvo, anketa. Rezultati ankete provedene među studentima pokazuju poraznu istinu, rekli bismo ne za studente, nego prije svega za iznad spomenutu stranku, koja ne mareći  vlada već više od 20 godina i koja je u to vrijeme otela budućnost mnogim bivšim mladićima i djevojkama koji su diplomomom u međuvremenu mogli tek obrisati dupe – podatak da čak 62 posto ispitanih želi napustiti ovu zemlju, te nezaposlenost, korupcija i kriminal kao glavni problemi koji mladima ogade svaku nadu u budućnost ovdje, to su pokazatelji da se na Sveučilištu školuju, ne budući ekonomisti, pravnici ili profesori od kalibra, nego budući gastarbajteri. Stoga, treba odmah preimenovati polovicu Sveučilišta i nazvati ga FGZ – fakultetom za gastarbajterske znanosti. Zašto lagati djecu? Zašto im mazati oči diplomama s kojima se nigdje neće moći zaposliti? Osim, naravno, ako ne prođu gore spomenutu audiciju. Istu onu koju su prolazili i neki od govornika. Zašto, dakle? Vjerovatno zbog školarina. Lijep je to biznis. A u tom biznisu, zna se.

Studenti jesu pasivni, ali godinama indoktrinirani narodnjačkom ideologijom, skupa sa svojim roditeljima ukalupljeni i farbani kroz zadnja dva desetljeća, oni zbilja ne mogu puno. Ponašaju se poput onih žaba koje se polako kuhaju i navikavaju na sve topliju vodu. I polako tonu u smrtni san. U kojem piju sve one famozne kave i ponašaju se pasivno. Pozivati ih na odgovornost jer su oni pokretačka snaga,  ukazivati na građanski i društveni aktivizam, u trenucima kada je i građansko i društveno odavno privatizirano u svakom pogledu, jest legalno, ali nije ono što bi trebalo biti upućeno današnjim studentima. Treba s njima početi od nule, od nivoa na koji su ih gorespomenuti i doveli.

Dakle, ako vam je zbilja stalo do studenata trebate im reći istinu. Ako vam je zbilja stalo do budućnosti sve ove djece, trebamo one koji će, u ime kosmičke pravde i istine,  odbaciti Matrix, riskirati lagodan život koji im je matrica omogućila – i jasno i glasno kazati – djeco, mi vas zamajavamo, nema posla za sve, nema posla za vas pola, njegujemo društvo poslušnih, u kojem nema mjesta za sve – ‘ko je jamio, jamio je, a ko je jamio, jamljava i dalje! Ili jednu radikalniju – Vi plaćate školu ovdje da bismo mi svoju djecu školovali tamo. Vi ste masa, vi ste broj. ‘Ajte ća!

Ali ne, nema takvih, u društvu poslušnih ništa takvo nije vrijedno žrtve. Djeca će se školovati, a da im nitko neće otvoreno i jasno objasniti matematički termin „obratna proporcionalnost“. Znači, što više gotovih studenata, to manje posla i budućnosti. Nitko im neće reći – naši nemaju viziju, naši ne znaju, naši su tu samo zbog para!

Lijepo je čuti anketu i govornike, generalno nije se imalo puno toga zamjeriti, kazalo se općenito puno istinitih tvrdnji, ali kažemo – općenito, jer nitko nije upro prstom do kraja u pravu bit problema – nije ni Uncle Sam to uradio – bit problema su upravo oni dušebrižnici i borci za naše opće dobro koji su studentima omogućili varku – materijom lagodno, ali uredno naplaćeno  školovanje. Koji su od Sveučilišta napravili firmu, proizvodni pogon koji pravi trupce (u narodu poznate i kao balvani). Koji su pretvorili školovanje u naizgled bajku, a koja prestaje onog momenta kad se u ruke primi diploma.  Kad se s plavim tubama počnu gurati poput spermatozoida u uzaludnim jurišima za radno mjesto (milijun kandidata, a jedan prolazi) i kada shvate da su jedni studirali da bi čistih papira upali na unaprijed određeno radno mjesto ili položaj, a drugi studirali tek da popune kvorum, e onda je kasno.

Ali, studenti, ‘ta će jadni studenti? Nema novog Pink Floyda da im vrisne nešto iz „Another Brick in the Wall“, ovdje je odavno društveno prihvatljivo da se stoji u redu za kuhanje. Uz svatovsku  i  narodnu.  Jadni studenti, ti naši dobro raspoloženi idioti iz klimatiziranih studentskih soba s WiFi internetom, oni  iz srednjih i osnovnih škola već dolaze skuhani.  A jednom skuhano jaje ne podgrijava se ponovo!

(www.bljesak.info | Z.S.)