Kako je ubijeno sedam fratara u Mostaru 14. veljače 1945.

Mostar, 14. veljače 1945. bio je dan ulaska partizanske vojske u Mostar. Istoga dana u večernjim satima partizani su upali u franjevački samostan, izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali.

Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je također fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.).

On je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja.

Fra Gaudencijevo svjedočanstvo je posebice dragocjeno zato što je on bio svjedok očevidac sveukupnoga doganja u samostanu sve do trenutka nasilnog odvođenja svoje subraće, ali i zato što je fra Gaudencije sutradan, s fra Pavom Dragićevićem, išao kod predstavnika nove vlasti i tražio svoju subraću o čemu također svjedoči.

U nastavku ovoga teksta, kojeg je priredio mons. dr. Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, donosimo najvažnije dijelove svjedočenja fra Gaudencija Ivančića kojega je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.

Upad partizana u samostan i odvođenje fratara

Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, fra Gaudencije kaže: “E, ovako: Mi smo bili čitav tjedan u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan.

Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam tjedan dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.

U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo tjedan dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Onda nas je oficir sve popisao. Fra Leo je diktirao imena i prezimena. Kad je popis bio završen, oficir veli: ‘Sad ostanite tu! Mi ćemo se vratiti u roku od dva sata.’ Oficir je otišao, a s nama ostavio vojnika sa šmajserom. Vojnik je na nogama imao opanke tupih kljunova.

Nakon dva sata vraća se oficir u pratnji nekoliko vojnika i započinje prozivku. Razvrstava, jedne na jednu, a druge na drugu stranu. Bilo je vrijeme večere. Na jednu stranu prozvao ih je devetoricu i morali su tu ostati, a nama ostalima dopustio da pođemo na večeru u blagovaonicu, tj. dolje gdje je i sada blagovaonica.

Ne sjećam se kojim je redom prozvao one koji su morali ostati.

Bili su to: provincijal fra LEO PETROVIĆ, gvardijan fra GRGO VASILJ, fra JOZO BENCUN, fra RAFO PRUSINA, fra BERNARDIN SMOLJAN, fra KAZIMIR BEBEK, fra NENAD PEHAR, fra ZLATKO SIVRIĆ i fra DARINKO BRKIĆ.

Izvedeni su na hodnik. Nastao je razgovor između oficira i ovih fratara. Čuo sam riječi oficira: ‘Vi ste pred nama bježali.’ Pokojni fra Zlatko Sivrić veli: ‘Nismo bježali.’ Izvadio je cedulju – propusnicu od OZN-e i pružio je oficiru. Bila je to propusnica za fra Zlatka i fra Darinka Brkića da mogu ići u Ljubuški. ‘Pa ko vam je ovo dao?’, začudi se oficir. ‘Pa vidite čiji je potpis’, odgovara fra Zlatko. Propusnicu je izdao neki Zovko zvani ‘Ćakan’. Oficir je dopustio da i njih dvojica: fra Zlatko i fra Darinko pođu s nama u blagovaonicu na večeru. Ostali sedmorica su zadržani s vojnicima – čuvarima, a oficir se s nama uputio dolje u blagovaonicu.

Prije večere smo se pomolili. Oficira smo kao gosta stavili na provincijalovo mjesto. Koliko se sjećam zvao se kao Popadić – Branko Popadić. Bili smo uzbuđeni, zabrinuti, potišteni.

Za večeru je bio grah s kiselim kupusom. Ja sam posluživao. Sjećam se kao da je danas bilo oficirovih riječi: ‘Uh, što volim kiseli kupus.’ Pitali smo ga što će biti s onom sedmoricom. Odgovorio je da se ništa ne plašimo, da će biti odvedeni samo na neko ispitivanje. Kad smo večerali, oficir je otišao gore i poslao vojnike – čuvare dolje na večeru. Sedmorici zadržanih fratara nije bilo dopušteno večerati.

Sedam vojnika je došlo u blagovaonicu. Večerali su blizu rote. Ja sam ih posluživao. Čini mi se da je među njima bio i jedan oficir. Za vrijeme večere nije bilo razgovora. Sve je bilo nekako na brzinu. Kad su večerali, vratili su se ponovno gore i odveli sedmoricu spomenutih fratara nama u nepoznatom pravcu. Koliko smo kasnije doznali prema Starom Čekrku – prema Neretvi. Neki su govorili, da su bili – barem jedan dio – odvedeni prema Širokom Brijegu u što čisto sumnjam.

Sutradan smo pokojni fra Pavo Dragićević i ja otišli u Komandu mjesta. Ona je bila smještena u ulici (na znam kako se zvala) Cernica gdje je Martin Suton imao svoju radnju. Uđemo fra Pavo i ja komandantu – čini mi se da je bio po činu kapetan. Fra Pavo veli: ‘Sinoć su odveli našu braću i ne znamo šta je s njima.’ Fra Pavo njemu diktira imena i prezimena odvedenih, a on bilježi. Fra Pavo ga je zamolio da bi nam rekao ili nas izvijestio što je s njima, tj. sedmoricom odvedenih. Odgovor je bio: ‘Kad ja doznadnem, javit ću vam.’ Međutim, nikad nam nije javio.

Kad smo odatle izišli, fra Pavo i ja smo razgovarali, koliko bi bilo uputno da odemo i u OZN-u i kažemo im što se dogodilo sinoć u našem samostanu. Zaključili smo da nema smisla ići, a iskreno govoreći, malo smo se i bojali tamo poći – pa smo se vratili kući.

Nekoliko dana nakon toga neki su došli (mislim da su bili iz Rodoča) i rekli, da je Neretva izbacila jednoga fratra na Bišću. Oni su ga i pokopali – blizu Neretve. Malo poslije toga dođe k meni, dok sam šetao iza crkve, ona – ne sjećam joj se imena – što je u nas radila u tiskari i knjižnici (prodavala je krunice i druge devocionalije) i veli: ‘Velečasni, Neretva je izbacila jednoga fratra – dolje ispod Starog mosta.’ Ja joj velim: ‘Ovako: hajde molim te otiđi i vidi pa ako bude još tamo ti se vrati ili mi javi!’ Međutim, ona se više nije vraćala. Šta je bilo i kako je bilo, ja nemam pojma.”

Ubili su moga prijatelja!

Potom, nakon što je ukratko opisao ljudski i svećenički lik svakoga od sedmorice ubijene subraće, fra Gaudencije je posvjedočio također kako su on i fra Bonicije Rupčić, u proljeće 1945. godine, na zamolbu nekih fratara sa Širokoga Brijega, išli kod novih vlasti i tražili dopuštenje da se posmrtne ostatke tamo ubijene subraće prenese na mjesno groblje.

Naime, partizani su, prije nego u Mostaru, u Širokom Brijegu, ubili velik broj franjevaca i njihova tjelesa jednostavno ubacili u jedno sklonište koje se nalazilo blizu samostana. Rezultat tih pregovora je bio da vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka. Međutim, fra Gaudencije se prisjetio i dijela razgovora s istaknutim predstavnicima nove vlasti koji se dijelom odnosio također na sedmoricu ubijenih fratara u Mostaru.

Taj dio fra Gaudencijeva iskaza glasi: „U proljeće 1945. godine javljaju fratri sa Širokog Brijega: otiđite na OZN-u pa upitajte možemo li prenijeti pobijene fratre iz skloništa na Širokom Brijegu u groblje Mekovac.

Mislim da su to javili – pitali fra Didak Burić i fra Mirko Ćosić koji su tada bili na Širokom Brijegu.

Fra Bonicije Rupčić i ja odemo najprije u Oblasni odbor dr. Cvitanu Spuževiću koji je bio veliki prijatelj provincijala fra Leona Petrovića. On je bio potpredsjednik Oblasnog odbora, odemo k njemu i razložimo zašto smo došli. Cvitan nam odgovori: ‘Pa naravno da možete.’ Međutim, sjeti se Čede Kapora, zvanog ‘Španac’, koji je bio sekretar – on je biva jači po položaju. ‘Trebamo poći k Čedi’, reče Cvitan. I odemo fra Bonicije, Cvitan Spužević i ja Čedi Kaporu.

Čedo nas lijepo primio. Sjednemo u fotelje, a Cvitan će Čedi! Evo, zašto su ovi došli: mole da bi prenijeli kosti fratara na Širokom Brijegu. Čedo odmah glatko: ‘Ne i ne! Borbe se još vode na Ivan-planini. Kad bismo mi dozvolili da fratre prenose narod bi se okupio i to bi bila manifestacija za fratre a demonstracija protiv nas. Ne, ne možemo to još dozvoliti. Mi ćemo naložiti našim vlastima na Lištici da urade što treba.’ Onda su naložili da se sklonište zatvori i da narod ne može više ulaziti.

Onda je počeo razgovor jesu li fratri na Širokom Brijegu pucali. ‘Slušajte samo ovo, kažem ja Čedi Kaporu, uzmimo da su pucali, a Vi znate što to znači ‘uzmimo’, tj. oni nisu pucali, ali uzmimo da su pucali. Zašto je onda u skloništu nađen ubijen na primjer fra Marko Barbarić, koji je ležao bolestan i ima osamdeset (80) godina? Kud će on u sklonište, ako su fratri pucali!?’

Čedo Kapor na tu moju izjavu ni jedne jedine riječi. A Cvitan Spužević, kao da sad gledam, gurne Čedu u koljeno i veli: ‘Čedo, ubili su moga najboljeg prijatelja! Prije nego sam stigao u Mostar, ubili su provincijala dr fra Leona Petrovića – moga najboljega prijatelja!’ Čedo ni jedne jedine riječi na to. Dakle, kao pošten čovjek priznaje da nije dobro što su fratri pobijeni!”

(www.jabuka.tv)

35 komentara

  • Pokoj dusama ubijenih i nevinih Fratara i svih koji su ubijeni ,nedao Bog vlasti ni njihovim potomcima da geni opet ne prorade zlo u njima .
    Onaj ko ubija i rusi svetinje samo moze biti sotonin sluga i zlocinac.
    Neka njima Dobri Bog sudi .

    • Pokoj dušama nevinih fratara, a ovi fratri i svećenici što su šurovali sa ustašama, neka su strijeljani i neka i dalje gore u paklu.

      • Razbojnička četničkokoministička banda je očito nepopravljiva. Nismo od vas ništa drugo ni očekivali. Drugovi četnici vi niste ratovali protiv fašista nego protiv hrvata. To ste pokušali i 91. ali ovaj put ste dobili po nosu.

        • Ajd ti malo pogledaj Jasenovac blago meni, pa Gradisku, Jadovno, Pag, Sarajevo, Musalu…sve hrvatskih ustaskih ruku djelo, dedu su mi zaklale ustase u januaru 45, mjesec pred oslobodjenje, a isti ti fratri su pucali iz puskomitraljeza po oslobodiocima, tad su ranjena dva dedina prijatelja , zato ne kenjaj

      • Niko bez sudjenja nesmije biti kažnjen.Ali to se dešavalo i kod partizana čiju baštinu poštujem,ali ne i ove zločine.Uz put naj probosanskiju istorijska knjigu napisao je Dr fra Leon Petrović,, Hriscani Bosanske crkve.,,.Kada ćemo izaći iz tuge i jada.Poslje mraka nema izbora već svjetlo i da nam bog da pamet i brigu o zdravlju pogotovo mentalnom.

  • Jesu li ovo čitali takozvani antifašisti, (oni što pišaju u gaće i ovi mlađi) što su u nedjelju slavili “dan oslobođenja Mostara”, veličali svoje zločince i “druga” Titu, sralli slatke priče na takozvanom “partizanskom” groblju (na kojemu ni jedan partizan nije zakopan). Treba odmah dotjerati bagere i tu nakaradu ukloniti iz Mostara.

  • Nevini i pobijeni neka pocivaju u Miru Bozijem .
    Onima koji su naredili i ubijali neka dobri Bog sudi i njihovi potomci ,neka ne naslijede zlo u genima .
    Fratri i narod su propatili zbog mrznje ,mrzitelji i njihovi potomci znaju kakvo su zlo napravili ili jos prave ,uzmi Boze njima moc da unistavaju dalje nevine.

  • Pa ucili su nas pjevanje.
    Kud narodna vojska prode
    Sretna bice zemlja sva.
    Pohrlimo u clanstvo S K O J a
    Imacemo privrlegije tako se i Turčilo.

  • Triba porušit ono ruglo i smeće od tzv partizanskog groblja i na tom mistu napravit školu, vrtiće i elitno stambeno naselje.
    Ruglo nad ruglom u najlipšem dijelu Mostara triba srušiti..

    • Kakvo groblje, nije to groblje. To je nekakav spomenik u obliku groblja.

      A kako su ti drugovi četnici sudili svećenike? Di su suci, odvjetnici, svjedoci? To je bio četničko-komunistički pokušaj potpunog uništenja hrvatske inteligencije.

      • Jednako kako su te Ustase sudili drugima, ili ces se praviti budalom pa presucivati cinjenicu o rasnim i nacionalnim zakonima u NDH i logorom za djecu? Ne znam sta ti je nejasno u tome da ce se takvi naravno osvetiti kasnije. Odjebite vise s tim ustasama i partizanima, smece najobicnije i jedni i drugi, samo sto su jedni imali srecu da su na pobjednickoj strani.

  • A što o ovome misle “antifašisti” što ovih dana kake po takozvanom “partizanskom groblju”? Pas im mater “antifsku”.

  • Pokoj Im duši danas, juče,prekjuče… ašta sutra? (pa opet pokoj im duši), a prekosutra i dogidine, pa opet pokoj im….. I to je to!

  • Kakve gluposi ovog tekstopisca nisu Partizani ( slavna hrvatska brigada ) upali u Mostar oni su oslobodili hercegovini od nacista i njihovih saradnika ali mnogi su ostavili svoju mladost .

    • Čedo ne seri, Mostar je bio slobodan dok vi niste upali. Oćerali smo vas do Nevesinja i ne vjerujem da ćete nikad više vidit Neretvu. 😆

  • Jesu li to bili antifašisti. Piz…li im materina “antifašistička”. Piz… materima i današnjim antifašistima koji to ni po čemu nisu. Sve su to Titine komunističke životinje.

  • Za ovog 23:04, čovječe cini mi se da je pakao uzeo tvoju dušu. Prikrsti se ako si katolik, moli za svoje ako su ubijali jer djeca i unucad ispastaju ako su roditelji bili zlocinci. Kao sto Isus kaze zenama… ne placite zene mene, neg placite sinke vaše koji mene na smrt daše.

  • Ubija ih ante pavelić i crna legija DASE nisu lizali s3a ustaša isadabi bili živi jer svećenik mora da praktikutuje vjeru a ne politiku ovi svećenici su nevini ali njihovi biskupi su javno podržavali pavelić pa šta imaš očekivati kad pobijede partizani triba realno govorit a ne samo kako nama hrvati a odgovara

  • Od jedne poštene žene sin je bio krvozedan, sotona ga uzela skupa sa partizanima te je ušao na konju u crkvu, kako bi se pokazao bolji partizan, te je rušio sve kipove, svetinje. Jadna majka videći kakvo ga je zlo uzelo je ušla u crkvu cijeli dan plakala, klecala i molila. To su vam bili partizani. Jad, olos, i nevolja, nikakvi osloboditelji. Za naš narod gori od cetnika. Narod je napravio pjesmicu… Majka .ara plače kraj oltara sin joj .rpo crkvu je odrpo. Jadna majka, pokoj joj duši.

  • Rekle bi komunjare – nisu ubijeni nego oslobodjeni zivota. Nije lako grobu kojeg cvijecem kite unuci ubojica. Al taki vakat jbg …

  • I opet cemo biti spremni za obraniti svoj dom. Partizani se borili za jugoslaviju koja im je propala. Kolikosu stotina tisuca. Hrvata ubili da bibila stvorena ta zlocinacka tvorevina. Svako carstvo koje nije od Boga i bori se protiv Boga ce sigurno propasti. Zivjela Hrvatska. Mislili su neki, da nas nece biti, ni veselje svoje nisu mogli skriti, raselit nas triba, da nas manje ima, nusu tu ni bili, tad ce reci svima…Sto se krvlju brani, ne pusta se lako…. pjeva Drazen Žanko

  • Komunistička govna su ubijala ljude samo zato što su bili katolici. To je pravoslavna mafija koja ratuje protiv katolika od doba Nemanje. Bez ikakve tužbe, bez ikakva suda, bez ikakva razloga. Isto tako su pucali na katoličku djecu na baniji kao eto oni se na taj način bore protiv ustaša. Kakva je to samo stoka bila.

  • Ustanite i poklonite se onim koji su do vukojebina doveli ceste(asfalt) struju, vodovode, telefone i hranu kojom su vas napravili sitima kao i sve ostalo.

    • Sve smo mi to sami zaradili kao gastarbajteri u fašističkoj Njemačkoj. Sve ste nam otimali a ništa niste ulagali. U Staroj Jugoslaviji smo sadili duvan od kojega nismo smjeli ni za sebe ostavit malo. Srpski žandari su pucali iz pušaka na ljude kad su vidili da puše vlastiti duvan. To je bila vaša humanost.

  • Tocno tako. Sve sto je napravljeno je od Austrougarske kao i od Njemacke kada su naši morali ići da bi uopce prezivjeli dok se zlocinacka partizanija kupala po moru. Da njih nije bilo i sad bi gamad titina vladala

Odgovori na stipan X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.