Kako je Jugoslavija pobijedila velike boginje

I dok se balkanske zemlje nekako nose s krizom izazvanom koronavirusom, starije generacije ona je podsjetila na to da su već iskusile karantene i praćenje kontakata – kad je njihova bivša komunistička domovina Jugoslavija prije 50 godina svladala posljednju europsku zarazu velikim boginjama.

Jugoslavenske zdravstvene vlasti tada su u samo nekoliko tjedana uspjele cijepiti 18 milijuna ljudi i broj mrtvih zadržati ispod 40.

Mnogi se sjećaju dobro organiziranog i besplatnog zdravstvenog sustava koji u mnogočemu nadmašuje današnji, koji je godine razvoja izgubio u ratovima 90-ih godina.

Danas se bolnice u regiji muče kako zadržati kvalitetne liječnike i sestre koje bolje plaće i profesionalne prigode mame u inozemstvo.

Neki su voljeli socijalizam, neki nisu, ali svi su vjerovali u zdravstveni sustav, kaže srpski epidemiolog Zoran Radovanović, koji je radio na suzbijanju zaraze velikim boginjama 1972. godine. Nitko odluke liječnika nije dovodio u pitanje i svi su se htjeli cijepiti, dodaje.

Danas povjerenje u medicinu potkopava sve rašireniji antivakserski pokret, koji je u regiji dobio zamah izjavom teniske superzvijezde Novaka Đokovića.

On je nedavno dospio na naslovnice nakon opaske da se protivi cijepljenju protiv koronavirusa kao uvjetu za sudjelovanje na teniskim turnirima, a šokirani epidemiolozi brzo su pokušali popraviti štetu.

Cijepljenje gramofonskim iglama

Ne cjepivu nije bila opcija u Titovo vrijeme. On je bio na čelu Jugoslavije kad se kosovski Albanac zarazio na putu u Irak i velike boginje unio u zemlju.

Pošto taj virus nije bio viđen od 1930. godine, lokalni liječnici nisu odmah povezali simptome, groznicu, glavobolju, umor, osip i plikove, s velikim boginjama.

Kad je shvaćeno o čemu se radi, mašinerija Titove komunističke države krenula je u akciju. Vlasti su uspostavile karantene u hotelima i kampovima i naredile masovno cijepljenje populacije.

Vojska, policija i svi liječnici bili su uključeni u potragu za zaraženima i u cijepljenje, sjeća se umirovljena virologija Ana Gligić.

Neki liječnici koji su ostali bez injekcija snalazili su se tako što su pacijente cijepili gramofonskim iglama umočenim u cjepivo.

Gordana Vukmirović, 75-godišnja umirovljena ekonomistica, sjeća se kako je medicinski tim iz lokalne bolnice došao u njezin ured da bi cijepio sve zaposlenike.

Unatoč tome, život je bio normalan, išli smo na posao, gradski prijevoz je funkcionirao, dućani su radili, kazala je.

Praćenje kontakata također je bilo robusno. Samo je u Beogradu intervjuirano više od 3.000 ljudi, pokazuju podaci Svjetske zdravstvene organizacije.

Titovo odobrenje

Nakon tri mjeseca bitka je bila dobivena. Ukupno je bilo 175 zaraženih i 35 umrlih. Zaraza se nije prelila preko jugoslavenskih granica.

Izolirani u svojim domovima, mnogi su s područja bivše Jugoslavije ponovno pogledali film Variola Vera redatelja Gorana Markovića i s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi koji govori o tim događajima.

Gledajući unatrag, liječnici su pohvalili Tita što se nije mnogo pojavljivao u javnosti tijekom krize. Ali, kao i u drugim stvarima, on je odlučivao.

Tito je bio taj koji je trebao odobriti da javno proglasimo epidemiju i trebalo mu je tri dana da to napravi, rekao je Radovanović.

Mi smo ljude u međuvremenu stavljali u karantenu, ali im nismo smjeli reći zašto.

(www.jabuka.tv)