Josipovićeva zmija u Knessetu

Josipović, hrvatski Zlatousti, ostat će u povijesti zapamćen kao meštar dodvoravanja, beskičmenjaštva i beskrajne želje za dopadljivošću. Njegov nedavni govor u izraelskom Knessetu mogao bi poslužiti kao paradigma političke nedozrelosti, odnosno kao pokazatelj kako se ponašaju mali i nedorasli političari u trenutku kad im se pruži mogućnost učiniti nešto pametno, prepoznatljivo i značajno.

Piše: Jure Zovko / dnevno.hr

Hrvatski će predsjednik nakon isteka svoga 10-godišnjeg mandata po slatkorječivosti i lepršavosti argumentacije vjerojatno nadmašiti slavnoga crkvenog učitelja, patrističkoga oca Ivu Zlatoustoga (Johannes Chrysostomos †407). Za razliku od povijesnog Ive Zlatoustoga koji je u svojim govorima uglavnom bez ustručavanja šibao crkvene i političke moćnike i korupcionaše svojega vremena te ostao poznat po izjavi da je bogat onaj tko malo treba, a ne onaj tko puno ima, hrvatski Zlatousti ostat će u povijesti zapamćen kao meštar dodvoravanja, beskičmenjaštva i beskrajne želje za dopadljivošću. Njegov nedavni govor u izraelskom Knessetu mogao bi poslužiti kao paradigma političke nedozrelosti, odnosno kao pokazatelj kako se ponašaju mali i nedorasli političari u trenutku kad im se pruži mogućnost učiniti nešto pametno, prepoznatljivo i značajno. Kao i njegov prethodnik, Josipović se u izraelskom parlamentu sukladno kalendarskom kairosu posipao pepelom, ali ne u skladu s tradicionalnom katoličkom korizmenom porukom „memento mori“ („sjeti se čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti“) za Pepelnicu, nego – kao što to nalaže podaničko-lakejski običaj u hrvatskoj politici – da uvjeri gospodu u Knessetu kako Pavelićev režim ni u čemu nije zaostajao za Hitlerovom strahovladom u pogledu progona Židova u NDH.

Ali, srećom, Hrvati su imali i antifašistički pokret, a on Josipović, vladar svih hrvatskih institucija, s ponosom može istaknuti kako je i sam osobno „sin Titova partizana“. Josipović je u jeruzalemskome parlamentu izrekao i zanimljivu tvrdnju po kojoj bi RH trebala donijeti zakone o naknadi imovine i žrtvama holokausta. Vlada RH odmah je na idućoj sjednici donijela odluku sukladno Josipovićevu prijedlogu. S obzirom da se nesretna NDH protezala i na teritorij današnje Bosne i Hercegovine te da u ustaškom pokretu nisu sudjelovali samo Hrvati katoličke vjeroispovijedi nego također i Hrvati muslimani, postavlja se pitanje je li predsjednik Josipović prije govora u Knessetu na logorovanju na Jahorini s BiH-trojkom usuglasio koncept zakona o povratu i naknadi imovine žrtvama holokausta i na teritoriju BiH.

Među povjesničarima danas prevladava konsenzus kako se prošlosti sjećamo da se ona u budućnosti ne bi ponovila, odnosno kako reče naš Ivo Zlatousti, „naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo”. Da, to je točno. Kad svoju djecu odvedem na Široki Brijeg u svoju gimnaziju, svaki put ih moram poučiti o strahovitom kulturocidu koji su počinili Josipovićevi partizani iz 11. Dalmatinske (biokovske) brigade kojoj su pripadala i brojna imena hrvatske političke scene čak i nakon uspostave demokracije. To dobro znade i predsjednik Josipović. Uništena je jedna elitna gimnazija, ubijeno 30 franjevaca profesora u gimnaziji od kojih su polovica bili doktori humanističkih znanosti. Potrebno je o tome nešto reći jer se nije smjelo govoriti 45 godina. Tijela smaknutih pravednika plutala su danima Lišticom i Neretvom nakon partizanskog “oslobođenja” koje smo morali slaviti. To sve moramo reći, kako veli predsjednik Josipović, da bismo mogli razlikovati što je dobro, a što zlo. U nekoliko zadnjih kolumna pisao sam o zločincu Titu i vladavini titoizma u hrvatskoj politici i društvenim institucijama Republike Hrvatske. Josipovićev govor u Knessetu samo je potvrda kako sam nažalost bio u pravu.

Ono što je posebno opako i s moralnog gledišta zabrinjavajuće u Josipovićevu govoru jest spominjanje metafore “zmije” koja je i danas, kao izvor zala, pritajeno prisutna u hrvatskom društvu. To je onaj nevidljivi potencijalni profašistički element koji će u jednom trenutku izazvati iskru u balkanskom buretu baruta. Hrvatski Ivo Zlatousti izreče u izraelskom parlamentu epohalnu izjavu nad kojom se svi moramo zamisliti: “Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba”. Znači li to da će uvijek biti i ostati sumnjivi oni kojima otac, djed ili netko od rodbine nisu bili u partizanima, nego su spletom povijesnih okolnosti nosili ozloglašene uniforme koje je skrojio i šivao proslavljeni modni dizajner iz Metzingena Hugo Boss u čijim odijelima se danas šepuri hrvatska politička vrhuška na čelu s Josipovićem? Neobična sinteza partizanske prošlosti i političkoga europeizma:

»Mila majko ti ne roni suza,

lijepo stoji Bossovo odijelo…«

Za razliku od hrvatskoga predsjednika države postoje dobronamjerni ljudi koji na otpor progonu Židova u Hrvatskoj ne gledaju samo sub specie aeternitatis partisanensis, nego dobronamjerno istražuju povijest u stilu njemačkoga historičara Leopolda Rankea da, naime, povijest treba pisati autentično, upravo kako su se stvari doista događale. Kod nas su povijest desetljećima pisali “pobjednici” pa je trebalo dugo vremena proći da se ostvari načelo audiatur et altera pars. Osoba koja je u tom pogledu dobrano pridonijela demitologizaciji hrvatske historiografije jest američka povjesničarka Esther Gitman, sarajevska Židovka rođena 1941. godine na teritoriju NDH. Gospođa Gitman je šokirala svoga mentora Ivu Goldsteina sa zagrebačkoga sveučilišta tvrdnjom da želi kao temu doktorske radnje proučavati spašavanje Židova u NDH. Mentor Goldstein, inače stručnjak za sve aspekte holokausta u Hrvatskoj, ostao je neugodno zatečen ovim prijedlogom za disertaciju prokomentiravši ga upitom “Zar zaista ima tako puno tih primjera da se mogu znanstveno obraditi?” Nakon sustavnoga proučavanja američka povjesničarka je došla do zapanjujućih podataka o podršci i nastojanjima da se pomogne progonjenim Židovima što su dolazila od običnog stanovništva koje nije bilo u partizanima. Naveden je čak i primjer Poglavnikova ministra zdravstva dr. Ivana Petrića koji je židovske liječnike umjesto u njemačke sabirne logore poslao u Bosnu da liječe građane zaražene tifusom i sifilisom. Stepinac je za povjesničarku Esther Gitman bio i ostao svijetla točka mračnoga režima jer se konstantno pridržavao univerzalnih etičkih normi humanizma. Stepinac je, tvrdi dr. Gitman, “uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira kojoj on vjeri ili rasi pripada.” Knjiga gospođe Gitman uskoro bi trebala biti prevedena i objavljena na hrvatskom jeziku.

Zašto predsjednik Josipović nije iskoristio priliku da u Knessetu Židovima spomene primjer istraživanja njihove sunarodnjakinje da je pokret otpora protiv marionete nacističkoga režima bio daleko većih i širih razmjera od onoga partizanskoga pokreta? Da je netko od Predsjednikovih savjetnika pročitao knjigu dr. Esther Gitman »When Courage Prevailed« (2011), saznao bi da ni Drug Tito nije bio baš posebno ljubazan prema izbjeglim Židovima jer im nije dopustio povratak u rodno Sarajevo pa je autoričina obitelj preselila u Izrael. Josipovićev savjetnički tim očito se pribojavao da bi time izravno zadirao u ingerencije ministra znanosti Željka Jovanovića. Josipović također hrvatskim građanima duguje odgovor zašto u svome govoru u Knessetu nije spomenuo kardinala Stepinca i njegovo svesrdno zalaganje za spašavanje Židova? Možda da ne bi iritirao svoga dragoga kolegu Borisa Tadića zato jer Stepinca u Beogradu još uvijek smatraju ratnim zločincem?

Poznato je da židovski memorijalni centar holokausta Yad Vashem nije prihvatio prijedlog, koji je među inim podnio i hrvatski filozof iz Jeruzalema, rođeni Beograđanin Igor Primorac, da se Stepincu dodijeli priznanje “Pravednik među narodima”. Odbijanju prijedloga dobrano je kumovala titoistička beogradska historiografija koja i danas Stepinca tretira kao ratnoga zločinca. Josipović je imao jedinstvenu priliku jednim udarcem srediti dvije muhe: pomoći svojim govorom da se slika o Stepincu u Izraelu oslobodi balasta velikosrpske, partizanske historiografije i tako doprinese dodjeljivanju priznanja “Pravednika među narodima” Stepincu te da istodobno pokaže kako je pokret otpora protiv Pavelića bio daleko širi od partizanskoga. Međutim, balast titoizma još je duboko uklesan u Josipovićevoj svijesti. A titoizam je ipak, htjeli mi to priznati ili ne, sinonim za totalitarizam na našim prostorima.

Prenota alloggio privato in appartamenti in Croazia. Si consiglia di: Penisola Peljesac, Peljesac appartamenti, Isola Mljet, Mljet appartamenti, Isola Korcula, Korcula appartamenti, Isole Elafiti, Isole Elafiti appartamenti