Jesu li svi glazbeni žanrovi jednako vrijedni?

Živimo u demokratskom svijetu i pravo svakoga bi trebalo biti da sluša muziku koju voli, osim ako ta muzika u tekstovima ne potiče na mržnju ili nasilje. Sukladno tome, svaki glazbeni žanr ili stil sam je po sebi legitiman izbor i trebao bi biti jednako uvažavajući od strane, recimo, novinara. Bilo da je riječ o klasici, rocku, trapu ili narodnjacima, sve je to cool i OK. To je načelno politički korektan odgovor s kojim se slažem: ne smije postojati nikakvo apriorno nipodaštavanje spram bilo kojeg žanra.

Zaronimo li ispod površine, naći ćemo da nisu svi stilovi u umjetnosti podarili jednak broj snažnih umjetničkih djela koji su nadživjeli vrijeme.Konkretno, u književnosti je postojao pravac zvan futurizam, neke je veće korijene ulovio u Italiji, no danas ne postoji niti jedno djelo iz tog umjetničkog pravca koje može po svojoj umjetničkoj dubini parirati, recimo, ruskom realizmu.

U popularnoj muzici imamo krajem šezdesetih bubblegum-pop, pravac koji se generiranjem umjetnički značajnih djela ne može staviti u istu ravan skupa s britanskom psihodelijom. To je bilo u to doba vrlo popularno za slušanje, no – nije se održalo i na tome je stalo, za razliku od psihodelije koja je izbacila svoje zvijezde, potakla generacije nasljednika, u konačnici inicirala i kontrareakciju (punk). Disko-muzika nema svoj “London Calling” ili “Nevermind” – nekakav album temeljac koji će biti prihvaćen i izvan onih slušatelja koji vole taj žanr, ali kao stil je prilično žilav i ima svoju publiku.

Prebacimo li se na domaći teren: cro-dance izvođači nemaju svoj pandan u odnosu na “Razdor”, “Džinovski” ili “Fred Astaire”. Mali broj tadašnjih dance izvođača i dalje nastupa koristeći barem sličan stil. Kao najveća zvijezda od njih, Tony Cetinski je uspješno promijenio fah i postao pop-zabavnjak. Slično se može reći i za Ninu Badrić, iako su se oboje u devedesetima itekako njihali uz dance-ritmove.

Što se narodnjaka tiče, situacija je specifična: ako se ispostavi da netko od njih snimi pjesmu koja nadživi svoje vrijeme – to automatski “prestaje” biti narodnjak. Danas je moguće pročitati da Miroslav Ilić, Toma Zdravković ili Halid Bešlić nisu narodnjaci. Jesu, bili su i ostali, i nisu mijenjali svoj stil, nego su dovoljno dugo trajali da su stekli poštovanje zbog toga, neke su im pjesme zaživjele svoj život u kontekstu popularne kulture, ali valjda je lakše Halida izvaditi iz narodnjaka nego priznati narodnjake kao legitiman žanr. S klasikom je suprotno: ako nešto baš i nije bilo u svoje vrijeme proglašeno kao umjetnički vrijedno, ali se ispostavi da jest, bit će etiketirano kao klasika (šifra: “Posvećenje proljeća” Igora Stravinskog).

Ni narodnjaci, kao ni disko-izvođači, nemaju svoj “Blonde On Blonde”, ili “Horses”, ali njihova publika nikad nije konzumirala format albuma. Svatko si može postaviti pitanje kako to da nitko od narodnjaka (u posljednjih skoro pola vijeka) nije uspio napraviti jednu kolekciju od tuce pjesama da “traju” i da se izdigne iz publike koja ga inače sluša i da se uspije nametnuti još nekome kao glazbeni odabir, van konteksta alkohola, kafana i jeftinih strasti. Podsjećam, rock se u popularnoj kulturi počeo smatrati kao ozbiljna forma pojavom prvih albuma koji su “u kompletu” predstavljali izvođača i u svakoj pjesmi pokazivali ga u svom umjetničkom vrhuncu: “Highway 61 Revisited”, “Pet Sounds”, “Rubber Soul” su redom imali “jedinstvo u izvrsnosti” melodija, produkcije i riječi kroz cijeli album. Ti su albumi dodirivali mnoge relevantne teme u kojima su se mnogi prepoznavali i koji su mnoge druge potakli da kreiraju umjetnički vrijedna djela. I pogađali u žicu gotovo na prvu.

Najnoviji žanr koji pokušava zauzeti svoje mjesto pod suncem je trap – tek se treba nametnuti kao legitiman žanr i steći šire priznanje. Stil sam po sebi ne podrazumijeva cijenjenje – to se treba “kupiti” djelima koja će imati trajnu vrijednost.

Dakle, sve žanrove valja uvažavati, zbog budućnosti, jer se nikad ne zna u kojem će se žanru neki genijalni kreativac izraziti, možda baš netko ujedini trap s pozadinom “pasuljare” i nekim istočnjačkim ritmom i to zazvuči izvanvremenski dobro. s druge strane, mala utjeha glazbenim i umjetničkim snobovima ostaje da nije isto ako neki žanr iza sebe ostavi 5 vrijednih pjesama ili 50 vrijednih albuma punih odličnih pjesama.

(Muzika.hr)