Iz maminog kuta: Sve što se ne smije reći o porodu

Rekoh ja vama koliko djece imam, koliko ih mislim imati  pa sad ostade i protresti o tome kako doći do njih. Ok, neću baš pisati o “tom” načinu dolaska, to smo svi već doktorirali, nego idemo na onaj boliniji način.

Da, da, porod! Laže svatko tko kaže da je najljepše iskustvo! Ono poslije DA, ali sam porod, veliko i definitivno NE! Da mi je vidjeti neku da je imala osmijeh na licu dok je stenjala, puhala, disala, tiskala, vrištala, pa onda stiskla zube jer ne smiješ vrištati, klela se i kunula da “nikad više”, prevrtala očima, mislila da je na granici sa “onim svijetom” – te nema.

E ono poslije, to je druga priča. Onaj tren kad dijete doslovno ispadne – e to je najljepši osjećaj! Na stranu što si upravo rodila malo (ok, kako tko malo), sluzavo, smežurano, a opet najljepše biće, ali onaj osjećaj olakšanja, ona pomisao NAPOKON-GOTOVO JE – to je taj osjećaj. Sve koje ste rodile, znate o čemu pričam. Dobro, ima tu još posla – nakon tog osjećaja, ali nećemo baš u detalje. Možda me čita koji muški član, koja buduća mama. Ma sve i da čita, znati će ona što se tu događa, kad dođe do toga i veseliti će se zajedno sa nama koje smo rodile.

No moram reći kako ih ništa na ono prije i poslije ne može pripremiti, pa ni ovaj moj tekst. Mene nije moglo. Toliko sam čitala o tome, slušala, raspitivala se, ali ništa me nije pripremilo na to. Niti s prvim, a ni s drugim djetetom. Famozna uzrečica “ZNAT ĆES” – nikad nisam znala! Dva poroda – oba različita. S drugim došla doslovno u zadnjih 5min, jer sam čekala to “ZNAT ĆEŠ”. S vrata na stol i gotovo za pola sata. S prvim – inducirani porod – 5 sati trajao cijeli proces. Kažem proces jer porod – ono lezi, raširi noge i stavi na onu čudnu spravu, napni, stisni, puhni malo vrisni i to – trajalo 15min. Ali ono s početka priče (hodaj, stenji, stisni zube, lezi, ustaj, skači po lopti, hu hu hiiii, hu hu hiiii) to je meni “proces” i traje beskonačno dugo – ma koliko god vremenski bilo.

Možete reći što god hoćete za ovaj moj tekst, ali sam sigurna kako će se 90% žena poistovijetiti sa mnom, barem one s kojima je prošlo sve u redu. Ne mogu ni zamisliti kroz što su sve žene s komplikacijama prolazile. Kapa do poda od mene!
I tako, kao što rekoh, niti jedna literatura, niti jedan savijet ne može te pripremiti na to. Jedino što sa sigurnošću mogu reći je to, kako onog trena kada rodiš i kad vidiš bebušku, znaš što i kako treba, znaš da ćeš ti to moći izgurati – biti mama. Naravno da će ti to biti smiješno, jer gle, meni su mame – žene; a ja nisam žena, ja sam još uvijek ona 24-godišnja studentica kojoj “gori” ili..?

Kažu i to da je porod nešto što žena najbrže zaboravi. Slažem se! Jer svaka sljedeća faza ti je gora od prethodne. Te boli rana, te ne možeš sjediti, te ne možeš na wc, te dojenje, te hodanje. I tako, prođe tjedan dana, a tebi je svako danas teže nego jučer. Mjesec dana ne daš mužu blizu sebe, valjda zato i je izmislilo tu “četerešćinu” i nakon tog zadnjeg dana sve kao rukom odnešeno. Kroz maglu se sjećaš šta je bilo iza zatvorenih vrata rađaone. Nije ni za čuditi jer sada pored sebe imaš biće koje te treba 24 sata dnevno. I u svoj toj brizi, strci, frci – HOP , eto drugog djeteta na putu.

E tad nastaje panika. Prisjećaš se svakog mogućeg trenutka od prvog poroda, opet pitanja hoćeš li preživjeti, je li ti to trebalo. Postavlja se pitanje je li lakše prvi ili drugi, treći put? ono, prvi put ne znaš što te čeka pa ti je lakše ili možda ne? Za drugi put si spremna, znaš kako ide, što očekivati? Ja se bojim nepoznatog i bila sam uvjerena da mi je prvi put gore, ali sada ne bi mogla odlučiti. Sa prvim, da mi je babica rekla – dubi na glavi, ja bih se zaletjela niz onaj hodnik i napravila stoj na rukama i ostala tako dok ne kaže da mogu dolje. Samo da što prije prođe i da ne boli. Majke mi! A već s drugim znaš da nema toga što bi ti ubrzalo, olakšalo, ma uradilo umjesto tebe. Ok, imaju te neke kade, pilates lopte, epidrualne, ali koliko nas se na to odlučilo? Koliko nas je imalo pravo i mogućnost izbora?! Osim prava šuti i trpi, u BiH nemamo baš izbora.

E zbog toga, ok ne baš samo zbog toga, ja bih i muškarce na porod. Ne možemo mi ni muževima ovdje dočarati kako je to, pa slobodno mogu reći, kako bi ja zakonom donijela odluku da moraju biti s nama u rađaoni. Kad već ne mogu roditi, neka ih s nama. Znam da vas se sad većina zgraža nad ovom mojom izjavom, ali sigurna sam da on neće postati niti malo manje muško nego što je sada, neće mu kruna s glave spasti, a bome u očima svoje žene bi porastao a i on bi doživio nezaboravno iskustvo. Znam iz priče nekih očeva koji su bili sa svojim ženama. Ne mislim na iskustvo padanja u nesvijest jer je vidio krv. Za Boga miloga, pa gdje je ima vidjeti, njegovo je da sjedi pored mene, tamo dolje gdje ima krvi gleda druga ekipa. Vjerujem da tada ne bi bilo dreke na žene – od strane sestara i doktora, da bi ženi bilo lakše jer bi mogla nekome reći što joj treba i očekivati pomoć, a i imala bi kome stisnuti ruku kad naiđe onaj jaki trud. A i oni bi vidjeli da s pravom uspoređujemo svaku njihovu boljku s porodom.

Jednom sam gledajući seriju Murphy Brown upamtila njenu izjavu: “Probaj ti istisnuti lubenicu kroz rupu veličine limuna, pa ti meni reci je li boli!” Mislim kako je time sve rečeno.

I uvijek, kad se priča o porodu, ja se sjetim toga i to me pratilo na mojim porodima i pratiti će i dalje jer to je jednostavno tako. Koliko god ova tema bila “prljava”, intimna, tabu ili kako god ju nazvali, ja bi o njoj mogla pisati danima. U jednu ruku tako čarobna situacija, a u drugu opet, da te Bog sačuva. Zbog toga smo mi žene, meni bar, pravi heroji jer se i nakon prvog poroda odlučimo na svaki sljedeći. Poseban orden hrabrosti od mene ide, opet, našim starijim heroinama koje su rađale doma, na livadi, u šumi, gdje ju zatekne, bez ovih današnjih modernih čuda.

I kad su one mogle roditi puno više djece nego ih se rađa danas, zašto onda ja, ti ili bilo tko od nas ne može bar još jedno. Ako ništa, barem kako bi natjerale muža sa sobom u rađaonu. Ja znam da ću probati!

Samo Mama

(www.jabuka.tv)

15 komentara

  • Bravo carice! Treba nas koje nismo rodile malo pripremiti. Sjetit ću te se u rađaoni 😛 Samo da ne moram dubit na glavi hahahahaha

  • “Jer svaka sljedeća faza ti je gora od prethodne. Te boli rana, te ne možeš sjediti, te ne možeš na wc, te dojenje, te hodanje. I tako, prođe tjedan dana, a tebi je svako danas teže nego jučer.”
    Živa istina, nakon nekog vremena (par mjeseci), poroda se uopće ne sjećam…toliko sam to potisnula duboko, da kad me netko pita kako je bilo, velim, ma ok, ništa strašno…no na otpusnom pismu piše istina, al, velim, to je potisnuto svim onim što slijedi kasnije. I, to je dobro, nemaš vremena razmišljati kako ti je bilo nego si po prvi put u životu strogo u sadašnjem trenutku!

  • Dakle, kao da sam ja pisala. I imaš pravo za ono poslije… ali ipak, toliko te zaokupi sve oko tog novog dijela života da jednostavno zaboraviš… Rekla mi babica nakon poroda : ” srećom pa je ženski mozak naučio zaboraviti kakva je to bol, inače ne bi nitko došao drugi puta “. Sretnice smo, jelda?

  • Draga mama, uz sav tvoj humor je u ovom tekstu rečena i jedna velika i tužna istina: “Osim prava šuti i trpi, u BiH baš i nemamo izbora.”

  • Sta voli čitati…. I svaka čast na interpretaciji nečega čega se.ne mogu sjetiti ni dok sam bio maleni bebac….

  • Kad je nase prvo dijete počelo da tako kažem grmjeti…. Ali ustvari plakalo je.da dragi bg sacuva.nisam znao kako se zovem.kasnije mi supruga ispriča da ni ona nije znala.ali je nju nešto tjeralo da se smiri i uzme malo slatko strucasto stvorenje…..a danas kad ih imamo dvoje. Osjećaj je jedinstven……predivan i neopisiv….. Jedna štruca u rukama a druga je dobrano porasla…..ima tu više od stručne govorim sebi….i o dalje se osjećam predivno.a vidim i njima je predivno.jer mi kažu tata…..da i tate i mame su tu…. Eto toliko i od citatelja ups jednog atipicnoga tate….

  • Nije murphy brown nego Gle tko to govori… A ostaalo se sve sslazem. kad sam drugu godina moj muž je samo sluša pretjerati i već je bio pažljivi

  • Svaka čast na iskrenosti, bez pretjerivanja iznešena je istina o onom što se događa s majkom za vrijeme poroda. Tekst u mnogo toga kao da je moje djelo.. potpisujem zakonom obveznu prisutnost tate porodu… 🙂

  • Još nisam majka, ali nadam se da ću jednog dana postati. . . a na porod u rađaonicu neću bez muža. On je moja potpora, zaštita i snaga, te želim da je uz mene u tom ,za ženu najtežem i najbolnijem p rocesu u životu. Stisak ruke i zaštita pred bezobrazlukom babica i doktora,

  • A njemu nezaboravno i neprocjenjivo iskustvo; dolazak i doček njegova djeteta na svijet. koji otac bi to propustio zbilja bi bio kukavica i sebičnjak! Sudjeluj oče i ne propuštaj to!!!

  • Prija mi je imala savršen porod.. 20min u bolnici, odnosno sve u rađaoni… Bez rezanja i pucanja.. Muž bio s njom i kaže: Svaka ti čast, ja se, gledajući, otvorio dva prsta!
    E pa to.. Zakonom ih natjerat da se ‘otvaraju’ to će ih otvorit i za mnogo drugih stvari kad su bebe i žene u pitanju.. Go, girl!

Odgovori na asdf X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.