Iz maminog kuta: Pustite prašinu, provedite vrijeme s djecom

Evo sjedim ljuta k’o ris dok se u glavi roji milijun misli i pitanja, a rijetko što od toga ima logiku ili odgovor. U svom tom košmaru glavno pitanje je, jesam li dobra u ovome što radim? Prvenstveno mislim na ulogu žene i majke.
Da, uloga, jer koliko god nam je to predodređeno kao ženskom biću, toliko je i nešto što se uči u hodu, nešto što moraš uzeti sa dozom opreza, prilagodbe. Čudan je to put, koji smo sami birali. Put bez putokaza, uloga bez scenarija! Osjećam se kao štene bačeno u bujicu,pa koliko god jadno maše sa sve četiri, isto ga voda potopi, a nakon izrona ostaje gorak okus vode ali sladak zraka. Tako i u životu, u nekim trenucima je grozno,a već sljedeći trenutak vrijedno svega.

Ja se danas preispitujem,a vjerujem da i vas to često “pukne”. Jesam li dobra supruga,dobra majka,dobra osoba uopće? Kad će prestati sve što uradim biti pogrešno urađeno? Kad ce klinci biti zahvalni za ono što uradim?
Znam,u dvadeset petoj, kao što sam i ja tek tada bila zahvalna svojoj mami – kad sam otišla od nje. Kad ce muž shvatiti da nije tako lako biti kućanica i dolaziti s pričom, “hoćeš se mijenjati”? Hoću, bez razmišljanja! Kad će kuća biti onako uredna kao što je u selu? Kad ću znati iz prve što kuhati ručku, da time ne gnjavim muža (kojem je svejedno) djecu (koja uvijek hoće isto) prijateljice, koje muče istu muku? Zar samo ja imam problem sa svim tim? Zar sam toliko loša? Zar je sve ono sto vidiš kod drugih, pročitaš, čuješ, “fejzbučiš” odraz svakodnevice? Ako je, bome sam ja gadno zaglavila.

Jedan od mojih glavnih problema je što počnem stotinu stvari, pa poslije ne znam koju prije završiti. Meni gori,a onda djeca pođu tegliti na svoju stranu. Ovo bi jedno,ono bi drugo. Naravno da ih ignoriram, šikaniram, zabavljam drugim stvarima – kako bih stigla sve što sam započela. Moram, jer kod svih je tako, mora i kod mene.

I dok se ja tako vrtim po kući radeći Sizifov posao, dan prođe, djeca legnu, ja pogledam kuću – sjednem i razmišljam. Odmaram! Nekad i zaplačem! Što od muke – jer je sve onako kako se cijeli dan trudim da ne bude, a nekad od tuge jer sam izgubila cijeli dan ni na što, a djeca su ostala uskraćena za svoje vrijeme s mamom. A ni noć za muža ne djeluje obećavajuće.
Zar je brisanje prašine (koja će, uzgred, opet sutra biti tu) vrjednije od odlaska s klincima u park? Od valjanja po krevetu (koji mora uvijek biti pospremljen)? Od slaganja legića koje ste napokon uspjeli izvući sa svih skrovitih mjesta? Zar je vrijedno osmijeha kad im se posvetiš? Zagrljaja kad skupa obojite crtež? Naravno da svi znamo odgovor na ovo pitanje! Sigurno je i to da se djeca neće sjećati je li prašine bilo za prst debljine ili ne, nego jesmo li se smijali skupa, škakljali, igrali skrivača ili nismo.

Istina je da prebrzo odrastaju, da za sve treba vremena, pa i za muža koji me sad gleda dok ja sjedim i gledam u sav taj kaos koji sam danas dovodila u red, pita – što si radila cijeli dan?! Malo je reći da sam ljuta! Na koga- to ne znam reći. Ali znam da nekada jednostavno treba sve pustiti, ugurati sve po ćoškovima, leći u zagrljaj dragoga i osjećati se smireno i sigurno.
Sutra će opet sve biti tu, a možda i ne, a sve što si radio možda neće imati smisla jer se nećete imati čega sjećati,ni vi ni nitko drugi. Zato,sutra kako god stanje bude, navečer kad stigne isto pitanje od muža, od mene, na njega ću imati odgovor – danas sam provela vrijeme sa svojom djecom! I provedite ga!
Uživajte u sadašnjem trenutku, jer to je sve sto imamo! Želim vam ugodno ljeto, vrijeme provedeno bezbrižno, uz najmilije!

A prašina neka stoji, što je vise ima, djeca ce biti manje alergična na nju.

Samo mama

(www.jabuka.tv)

2 komentara

  • Ti si to shvatila dok su djeca još mala, samo naprijed.Upravo tako, moji su sad tinejdžeri i uvijek se sjećaju kolačića od tijesta, ludih frizura od šampona, učenja igranja remija, plivanja, božićnih nakita…. Red ili nered, sasvim nebitno….

Odgovori na iva X

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.