Iz Hercegovine u München: Zarađujem dobro, ali i vidim svašta

Antonijo M. je iz Hercegovine. Radio je kao konobar u lokalnom kafiću, ali plaća mu je bila jedva dostatna da bi izdržao do kraja mjeseca.

Ima 28 godina, neoženjen je i ništa ga nije sprečavalo da napusti svoje mjesto i bolji život pronađe u Njemačkoj. Baš kao što su to učinili neki njegovi prijatelji.

– Nisam gajio nikakvu iluziju savršenog života u Njemačkoj. Čuo sam i ovakvih i onakvih priča. Neki moji prijatelji su otišli u Karlsruhe, Stuttgart, München, rade sve i svašta. Nekima je dobro, nekima nije. Neki su se vratili kući. Nije idealno. Ovisi na koga se namjeriš kad odeš negdje raditi i živjeti. Baš kao i kod nas – priča Antonijo.

Ali, konobarski posao postao mu je dosadan. Najviše jer je mjesto u kojem je radio postalo pusto. – Gotovo svi mladi su negdje. Ili po fakultetima u Zagrebu ili u Njemačkoj na radu. Malo me ubijala ta svakodnevnica. Postala je sumorna, monotona, kao da je nekako sve upadalo u neku depresiju. I zato sam jedan dan rekao sam sebi: “ma idem pa što bude”. Uvijek se mogu vratiti i nastaviti konobariti – kaže Antonijo.

Nazvao je prijatelja u Münchenu, a on mu je sredio posao, gdje drugdje nego na baušteli.
– Radio sam ja to nekih mjesec dana. Znao sam da nije lako, ali da će mi biti tako teško nisam baš vjerovao. Radiš brate i po kiši i nema pauze za piće kao kod nas. Uostalom, nikad to nisam radio, ali nisam lako ni odustajao. Živio sam kod prijatelja. Isprva nije bilo loše. Ali, kako kažu: “svakog gosta, tri dana dosta”.

Njemu je došla djevojka iz Šibenika i naravno, ja sam postao višak. Našao sam jedan mali jeftiniji stančić, a kako smo izlazili u narodnjačke klubove, sprijateljio sam se s vlasnikom jednog kluba i on mi je ponudio konobarski posao. I prihvatio sam. Bio sam sretan jer napokon mogu raditi ono što najbolje znam, priča Antonijo.

Već gotovo pola godine radi u tom klubu u Münchenu. Zarađuje dobro i posao mu nije težak. Klub je danju kafić, a vikendom se pretvara u narodnjački klub. – Vikendom radimo gotovo cijelu noć, ali nije problem. Nagledao sam se, brate, tu svega. Od zgodnih i lijepih žena, do totalnog neukusa. Čovjek da ne povjeruje što žena može navući na sebe. Nema veze jel lijepa il je malo punija, sve se isto odijevaju. Čak sam vidio neke djevojke iz sela do mog koje znam od ranije jer smo zalazili u isti kafić. Dolje su pristojne, ali ovdje, eh, ne bi se baš reklo – smije se Antonijo.
Kaže, mogao bi svašta otkriti, ali neće. Zna kako se ponašaju i Hrvatice i Srpkinje, pa i Bošnjakinje. Čim uđu na vrata kluba on, kaže, zna kakva je koja. Ali, to ostaje u klubu. – A što da otkrijem, pa se dozna i izgubim posao, ili me počnu naganjati po selu kad dođem u Hercegovinu. Ma kakvi, ono što se dogodi na radnom mjestu ostaje tamo. Ne volim otkrivati pojedinosti, ali uvijek kažem kako naši mladi ovdje znaju itekako uživati i provoditi se. A finoća, eh to ostaje za Hrvatsku, Hercegovinu…

(Fenix Magazin/AM)