Ivana Grgić o Njemačkoj: Zbog novca se trpe najveća poniženja za koja ipak nismo plaćeni

Nakon što je njemački Deutsche Welle objavio vijest pod naslovom “Hrvati u Njemačkoj ostali bez plaće” s problemima se na redakciju Fenix Magazina javljaju čitatelji i iz ostalih poslovnih sektora.

Neki su nam se javili i prije te objave, a jedna od njih je i Ivana Grgić iz Frankfurta koja kaže kako financijska kriza i neimaština u domovini omogućuje poslodavcima da čine što ih je volja sa svojim radnicima.

“Oni za njih crnče, umjesto dogovorenih osam sati i po dvanaest i četrnaest sati. Zapravo, sve dok ima posla, a nakon toga posao za kojega nisu plaćeni”, kaže Grgić.

Ona se zaposlila u jednom od hrvatskih restorana.

Evo njezine priče:

Htjela sam samo raditi svoj posao

“Posao sam dobila preko jedne svoje prijateljice čija rodica živi ovdje u Frankfurtu. Svako ljeto dolazi u naše selo u Slavoniji pa smo tako ostvarile kontakt. Rekla mi je da poznaje jednu obitelj koja ima restoran i koja bi me zaposlila i to na crno, mogla bih i živjeti kod njih, što bi mi omogućilo dobru zaradu bez troškova. Dobro njima jer ne plaćaju porez, dobro meni jer ću imati dobru plaću. Sredila mi je posao za slijedećih šest mjeseci i plaću od 1.000 eura. Radila bih kao konobarica”, priča Ivana. Ivanin suprug u Hrvatskoj radi u jednoj zaštitarskoj tvrtci i ima 3.400 kuna plaću, što im nije dostatno za život.

“Imamo i kredite pa je i to uvjetovalo moj odlazak od kuće u Njemačku. Htjela sam nešto zaraditi i vratiti se kući”, navodi Ivana.
Glačala sam, pazila na djecu, odvodila psa u šetnju…

U početku je sve bilo u redu, sve se odvijalo prema dogovoru, ali je šefica počela zahtijevati sve više rada i to onog koji se nije uklapao u dogovor između njih i Ivane.

“Počela sam ostajati i više od dogovorenih osam radnih sati. Šefovi su to objasnili prekovremenim radnim vremenom koje se plaća. Nisu nikada platili te prekovremene sate. Šefova me žena uskoro zamolila da joj izglačam odjeću, pa je to nakon nekog vremena prešlo u obvezu, a osim glačanja sam pospremala njihovu kuću, čuvala djecu, vodila ih u park, odlazila u trgovinu u nabavku kućnih potrepština, čak sam i psa izvodila na obavljanje nužde i za to nisam imala nikakvu novčanu naknadu.

Pitala sam za plaćanje tih prekovremenih, a šefica mi je rekla ovo: ‘Što misliš, da te mi držimo besplatno? Pa moraš nekako platiti hranu i smještaj. Nisi valjda mislila da je to besplatno?’. Ostala sam šokirana, htjela sam odmah otići, ali morala sam ostati, a u odluci da ostanem je prevagnula i plaća.

Znam da za njemačke prilike 1.000 eura nije puno, ali za naše je dosta. Gdje ću to zaraditi u Hrvatskoj? Nigdje, pogotovo u ovoj trenutačnoj krizi”, ističe Ivana.

Ako je bilo neizdrživo, zašto se vratila u istu obitelj i po drugi put. Odgovor je jednostavan: zbog novca. Upravo će zbog novca trpjeti najveća poniženja za koja ipak nije plaćena. “To je samo šest mjeseci”, kaže.

Fratri interveniraju

Mnoge su žene, ali i muškarci pod pritiskom šefova ili njihovih žena koje se prema svojim uposlenicima ponašaju kao da su u najmanju ruku robovi i sluge koje moraju ispunjavati svaku i najmanju njihovu želju, za pomoć obraćaju fratrima jer ne znaju kome bi drugome. Zaštitu prava ne mogu ostvariti jer su ovdje na crno, a i nepoznavanje ili loše poznavanje jezika je velika kočnica u traženju prava.

Mnogi hrvatski fratri priznaju da im se ljudi koji su došli u Njemačku na rad na crno, pa čak i oni koji su ovdje nekoliko desetljeća, a još uvijek rade na crno, obraćaju, žale im se i traže pomoć, ali im upravo zbog rada na crno ne mogu pomoći.

Ponekad se fratri obrate poslodavcima kako bi im ukazali na njihovo ponašanje i pogreške, ali često su ta obraćanja uzaludna i bez ikakvog učinka. Svatko od nas poznaje makar jednog poslodavca koji izrabljuje radnike i makar jednog radnika koji je bio izrabljivan i osjetio teret rada na crno.

Nekada među radnicima ima i trudnih žena i maloljetne djece. Te se ljude bezobzirno izrabljuje, a ako se slučajno požale na radne uvijete i rad za koji nisu plaćeni, ponižava ih se.

I sada se postavlja pitanje kako zaštiti radnika na crno od poslodavaca koji su skloni zadrijeti u neljudskost, izrabljivati svoje radnike koji često prelaze preko svoga ponosa.

Nikako, jer dok su ovdje neprijavljeni, jedina im utjeha u trpljenju poniženja ostaje dogovorena plaća, koja će im, budu li imali sreće, biti isplaćena. U protivnom, ne mogu učiniti ništa.

(Fenix magazin/ MD)