Istina o traumi: Tvoje tijelo pamti ono što mozak ne može zaboraviti

Zašto se neugodne uspomene vraćaju s nevjerojatnom jasnoćom, dok sretne polako blijede?

Mozak ne pamti sve jednako. Traume pamti da bi preživio, a sretne trenutke da bi uživao. Naša sjećanja nisu samo priče – ona su tragovi u živčanom sustavu, emocijama i tijelu.

Razumijevanje kako naš mozak reagira na bol i stres prvi je korak prema iscjeljenju.

A kao što Gabor Maté kaže: Ispod svake traume leži potreba da budemo viđeni, shvaćeni i prihvaćeni.

Što se događa u mozgu tijekom traume?

Kada doživimo traumatski događaj, aktivira se amigdala, dio mozga zadužen za obradu emocija, osobito straha. Istovremeno, hipokampus – koji bilježi kronologiju i kontekst događaja – često bude “preplavljen” stresom i ne uspijeva sve točno organizirati u sjećanje.

Rezultat?

• Trauma ostaje živa, kao zamrznuti kadar u vremenu
• Pamti se kroz osjećaj i tijelo, a ne kroz linearni narativ

Poznati liječnik i autor dr. Gabor Maté objašnjava:

Trauma nije ono što vam se dogodilo. Trauma je ono što se dogodilo unutar vas kao posljedica onoga što vam se dogodilo.

Drugim riječima – nije nužno važna sama situacija, već kako ju je vaš organizam doživio, obradio i pohranio.

Mozak štiti – ali i zadržava

Prema kliničkoj psihologinji dr. Besse van der Kolk, autorici knjige “The Body Keeps the Score”, tijelo i mozak imaju prirodan obrambeni mehanizam:

• Tijekom traume dolazi do disocijacije – mozak pokušava “isključiti” bol da bi preživio
• No time se sjećanje fragmentira – bez jasnog početka i kraja
• Sjećanja se ne integriraju normalno, već ostaju “zarobljena” u živčanom sustavu

Sretni trenuci, s druge strane, pohranjuju se u ravnoteži – povezani s logičkim i emocionalnim centrima mozga, što ih čini dostupnima, ali ne preplavljujućima.

Zašto traume “iskaču” kad ih najmanje očekujemo?

Mozak koji je jednom doživio traumu stalno je u hipervigilantnom stanju – nesvjesno skenira okolinu za slične prijetnje.

Gabor Maté kaže: Neriješena trauma ne nestaje. Ona čeka – u tijelu, u staničnoj memoriji, u obrascima ponašanja.

Zato miris, riječ, ton glasa ili mjesto mogu pokrenuti snažnu emocionalnu reakciju – iako smo “racionalno” uvjereni da smo to već ostavili iza sebe.

Može li se mozak izliječiti?

Sjećanja se ne mogu izbrisati, ali način na koji ih doživljavamo može se promijeniti. Uz podršku i odgovarajuće metode, moguće je umanjiti emocionalni naboj vezan uz traumatske uspomene i stvoriti osjećaj unutarnje sigurnosti.

Psihoterapija, somatski rad, mindfulness i tehnike disanja pomažu u tome da naučimo drugačije reagirati na ono što nas je ranije preplavljivalo. Kroz vrijeme, tijelo i um uče da su sada u sigurnom prostoru.

Neuroznanstvenik dr. Dan Siegel često naglašava važnost izreke “Name it to tame it” – kada emocijama damo ime, činimo ih manje zastrašujućima i pomažemo mozgu da ih obradi na zdraviji način.

(www.jabuka.tv)