Ispovijest majke: “Gledajući kako je odvoze, slomila sam se. Moj život završio je tada i tamo …”

Stvarno potresna priča koja će vas nagnati da svoje dijete odmah stegnete uza se i nikada se više ne požalite na težinu majčinstva.

Iako priča nije od jučer, toliko je snažna, toliko potresna i znakovita da je postala bezvremenska.

Ovo je priča o hrabroj majci i njezinoj sudbini. U svom postu na Facebooku Natalie Morgan obratila se prijateljima, ali i svima ostalima koji će čitati njezinu priču. Napisala je:

“Ovo je moja molba. Bit će neprospavanih noći, mijenjanja pelena više puta u jednoj minuti, bljuckanja koje će završiti u vašoj kosi… Svaki put kad se to dogodi, svaki put kad se osjećate bespomoćno i želite pobjeći, molim vas da se sjetite moje priče.”

Podijelila je na Facebooku fotografije na kojima nakon poroda u naručju drži svoju djevojčicu Eleanor, koja je prestala disati u 40. tjednu trudnoće. Ova 29-godišnjakinja iz Floride i njen suprug Brian poručili su svim roditeljima da ne uzimaju svoju djecu zdravo za gotovo, prenosi Index.hr.

Slomljena majka kaže kako je znala… osjećala…

Natalie je noć prije osjetila svoju djevojčicu u trbuhu. Kad se probudila, beba se nije micala. Uzela je kućni „očitavač bebinih pokreta“ koji mjeri otkucaje bebinog srca, ali nije čula ništa.

“Znala sam. Jednostavno sam znala. Nisam željela znati. Željela sam da ne budem u pravu, ali sam ipak znala”, opisala je prve misli. Spremila se u bolnicu gdje je bila na pregledu ultrazvukom. Nakon što su sestra i doktor izmijenili par nervoznih pogleda, doktor se okrenuo prema Natalie i njenom suprugu i rekao: “Žao mi je… ništa se ne čuje.”

U potresnom pismu je napisala:

“Moje tijelo je trebalo štititi to nevino stvorenje, a umjesto toga ju je ubilo. Molila sam je da se probudi, da zaplače za mamu. Ponudili su mi epiduralnu, ali nisam je mogla prihvatiti. Trebala mi je muka, bol i agonija. To je bila najteža stvar koju sam ikad napravila. Borila sam se sa nepodnošljivim kontrakcijama… znajući da je to uzaludno. Rodila beživotno dijete. Neće biti sreće na kraju koja bi mi pomogla da zaboravim na bol. Bol će, za razliku od moje djevojčice, živjeti zauvijek.

Tada su je napokon, nakon očajnih sati trudova, stavili na moja prsa – prelijepu, ali beživotnu. Nije bilo razloga očekivati taj prvi plač od nje. Umjesto nje, ja sam plakala. Kroz suze sam je molila da se probudi. Bila je savršena na svaki način. Volim je, a prazninu koju osjećam ne može se opisati.

Osjećala sam da sam je iznevjerila, svoju prekrasnu kćer. Proveli su 6 sati sa svojom djevojčicom. Tokom tog vremena, napravili su stotine fotografija.. Okupali su je, počešljali joj kosu, držali je u naručju, ljubili i govorili joj koliko je vole. Stalno sam se ispričavala svojoj djevojčici što sam je iznevjerila.

Dok sam stajala sama iznad nje i provela zadnjih par minuta sa njom, krv mi je curila niz noge na pod. Nije me bilo briga – moja materica je plakala. Cijelo tijelo je plakalo. Gledajući kako je odvoze, slomila sam se. Moj život završio je tada i tamo.

Odvezli su me iz bolnice i vrištala sam cijelim putem”, napisala je slomljena majka.

Svoju poruku završava molbom svim roditeljima: “Sve što vas molim je da, u najtežim trenucima s vašom bebom, kad ste na kraju snaga i osjećate kao da ne možete više jer spavate samo sat-dva tokom noći, umjesto da molite bebu da spava, nađete najmanji komadić snage kako bi mogli nastaviti, i molite molitvu zahvalnosti za vaše dijete, koliko god to u tom trenutku bilo teško.

I ako želite, pomolite se i za mene i za sve majke kojima su djeca prerano oduzeta. Pomolite se za moju prekrasnu, prekrasnu Eleanor koja nikad nije upoznala život izvan materice.”

(www.jabuka.tv)