Ispovijest Ante Casha o preobraćenju: Sve što radiš bez Boga, mora završiti loše

Glazbenik Ante Cash, pravog imena Ante Vlašić, govorio je na susretu s mladima koji je organizirao riječki studentski kapelan Ivan Dominik Iličić.

Izjavio je da svako obraćanje počinje padom na dno, nakon čega se čovjek okreće Isusu.

Sve što radiš bez Boga, mora završiti loše. Mladost sam izgubio po kafićima. Zanimljivo je – kad sam se obratio, postao sam i uspješan. To mi nije ništa predstavljalo nakon obraćenja. Lijepo je da čime god da se baviš da štima, da donosi novce i da sve funkcionira, ali to ništa ne možeš bez Boga. Kad se obratiš, onda želiš samo mir. Meni je Isus nakon obraćenja dao slobodu od želje za uspjehom. Nemam potrebu da me itko od vas zna ili da itko od vas smatra da sam zanimljiv. Nekad sam vapio za time da budem najzabavniji i tako je i nastala moja karijera. Sad znam da me Isus voli i da sam njemu najzabavniji i to mi je dovoljno. Samo da su njemu dobre moje fore, to mi je dovoljno, poručio je mladima Cash, prenosi HKM.

Dodao je da mu je stvaranje emisije na konzervativnoj televiziji sad važnije od glazbe.

Znam da to zvuči kao floskula, ali tvoj je život uistinu isprazan dok se ne zaljubiš u Boga. To je živa istina. Život proveden po kafićima uistinu je bio isprazan, a ljudi koji su i dalje ostali po tim kafićima propali su. Nažalost, ta ekipa iz mog društva nije završila dobro jer svoju požudu zadovoljavaju alkoholom ili drogom. Njihov put je vrlo jasan, rekao je.

Kao da sam u jednom trenutku vidio da se takav život meni sprema. Moj doticaj s Bogom nije bio da ga ja vidim ili čujem, nego kao da mi se savjest probudila i da sam vidio kojim putem idem. Naime, to stanje u kojem sam se našao je bilo prestrašno, to je bilo kao predokus pakla. Ti vidiš svoju budućnost i jeziva je.

To je bio vapaj očajnika, to su bile naivne molitve. Iako dolazim iz vjerničke obitelji, ali to nije bila prava vjera jer se nismo pridržavali zapovijedi. Trgnuo sam se kad sam shvatio da te ne može spasiti vjera koja nije živa. No moram priznati da me i običajna vjera zapravo spasila.

U tom trenutku očaja shvatio sam da se treba moliti Bogu. Uhvatio sam se krunice i to me spasilo.

Kad ti je najgore, prihvatiš se krunice kao ona baba i svi ti se smiju, ali tebe baš boli briga.

To je odgovor na pitanje zašto Bog dopušta muku. On želi da se očistiš od gluposti. Nakon početne faze molitve krunice počeo sam ‘gutati’ sve katoličke sadržaje. Na životu su me držale knjige, mise i nagovori svećenika. Bez euharistije i mise nema pravog vjerničkog života jer bez Crkve ne može se vjerovati ni u Boga, dodao je.

(www.jabuka.tv)