U Hrvatskoj danas gotovo da nema osobe u čijoj obitelji, posljednjih nekoliko godina, netko nije morao odseliti iz zemlje kako bi osigurao egzistenciju sebi i svojim bližnjima, piše DW.
Jedan od njih je i Andrej Puljiz (43), Imoćanin koji 15 godina sa suprugom Vjeranom Idžaković Puljiz (40) živi u Rijeci.
Imaju dvoje djece, Luciju (2) i Lovru (11), a da bi njegova obitelj preživjela, prije godinu dana Andrej je morao napustiti svoj dom, ženu i djecu i kruh potražiti u Njemačkoj.
Po struci je električar i u početku je radio na stavljanju solarnih panela na privatnim kućama za hrvatsku tvrtku registriranu u Njemačkoj. No, nakon kratkog vremena počeo je dominirati, kako kaže, “hrvatski način rada”, malverzacije i zgrtanje novca preko leđa naivnih radnika. Sad radi samo za Nijemce, radi poslove električara i zaposlen je u tvrci koja iznajmljuje radnike drugim tvrtkama, sukladno njihovim potrebama.
Dnevno radim osam do devet sati, s pauzom, ali trenutačno radim i po 11 sati dnevno jer to zahtijeva posao. Prekovremeni rad mi se isplati jer te sate mogu iskoristiti za plaćeni odmor i to svakih mjesec, mjesec i pol dana, a sjajno mi dođu da odem kući i budem malo s obitelji. Zadovoljan sam i primanjima, tvrtka mi osigurava i kvalitetan smještaj koji je uvijek blizu mjesta na kojem radimo. Osim toga, kad idem kući, plaćaju mi putnu kartu. Najteže mi pada odvojeni život od Vjerane i djece. Djeca rastu, a sve to prolazi bez mene. Jednom sam se dan uoči polaska u Njemačku rasplakao, baš mi je bilo teško, iako stalno mislim da će mi s vremenom biti lakše od njih se odvojiti.
Teško mi je bilo ostaviti malenu Luciju, a i Lovri sam sad najpotrebniji jer je u godinama kad mu treba otac da ga pomalo uvodi u život. On jedva čeka kad ću doći, kad ću ga nazvati pa onda pričamo o njegovim temama, često su trivijalne, ali mi je važno da mi želi reći sve što mu je važno, govori Andrej s tugom u glasu kad spominje djecu i suprugu Vjeranu, piše Deutsche Welle.
Kad se vrati na posao, trebaju mu dva-tri dana da se mentalno vrati u Njemačku, ali baci se na rad, to ga zaokupi i svu tugu i nedostajanje makne od sebe. Dani brže prođu kad radi. Puno im je lakše otkad se ne plaća roaming pa se, prema potrebi, čuju i nekoliko puta dnevno bez velikih troškova.
S kolegama s posla puno priča o obitelji, sad je na baušteli na kojoj su mahom ljudi iz Hrvatske i zemalja s područja bivše Jugoslavije. Većina ih je gore bez obitelji, svi su otišli iz istih razloga – trulih sistema u svojim državama, besparice i nemogućnosti da na poslu zarade kruh sebi i svojoj djeci.
Vjerana Idžaković Puljiz je Riječanka, ekonomistica po struci koja je devet godina radila kao medicinska sestra i primala plaću za srednju stručnu spremu. I baš kad je razmišljala kako bi joj bilo bolje da kao medicinska sestra radi u Njemačkoj i da se svi odsele, s visokom stručnom spremom je pronašla posao u klinici u kojoj radi i danas i zadovoljna je statusom i plaćom koju ima. No, njezina plaća od 6.500 kuna nije im dovoljna da prežive jer imaju stambeni kredit kojemu je mjesečna rata 5.000 kuna.
Dok je Andrej imao posao u Rijeci, nekako su to uspijevali skrpati, ali kad više nije radio, nisu imali od čega živjeti kad bi platili ratu kredita.
Kad sam ostala sama s djecom bilo me je pomalo strah. Ranije nikad nisam mislila da ćemo se Andrej i ja dovesti u situaciju da moramo živjeti odvojeno. U 14 godina braka, dok on nije otišao, mislim da nije bilo 10 dana u komadu da smo nas dvoje bili razdvojeni. Sve smo radili skupa i baš volimo biti zajedno. Kad je otišao, u našoj 15-oj godini braka, bilo mi je grozno, ali znam zašto je otišao i da nam je sad zbog toga, u materijalnom smislu, bolje, naglašava Vjerana.
Najteže mi je navečer kad legnem djecu i ostanem sama jer onda razmišljam što bih da je Andrej pored mene. Skupa smo lijegali i skupa se ustajali i sad odjednom toga više nema. U tim mislima zaspem, sutra se probudim, nastojim sve to zaboraviti, posvetim se obavezama i idem dalje. Živim za te dane kad se on vrati kući, to vrijeme onda provedemo kvalitetno i u neku ruku mi se čini da kvalitetnije provodimo zajedničko vrijeme otkad živimo razdvojeno. Kad dođe nastojimo iskoristiti svaki trenutak, posvetiti se i sebi i djeci, otići nekamo zajedno, priča Vjerana.
Lucija je još mala i ne razumije toliko što se zbiva. No, kako raste i ona počinje shvaćati da tata nije doma. Imam dojam da nemaju velikih problema što tata nije ovdje, ali uvijek pitaju kad će zvati. Kad zazvoni telefon, Lucija trči i viče: “Tata zove, javi se!”. Mislim da je važno to što se čuju telefonom svaki dan. I sama sam dijete koje je odrastalo bez oca jer je tata radio u Italiji, a mi smo bile doma s mamom. Vidim da sam odrasla u normalnu, sposobnu osobu pa računam da će tako biti i s mojom djecom, zaključila je Vjerana.
(www.jabuka.tv)
Sta drami ovaj tip. Ako mu fali obitelj povede je sa sobom u njemacku. Ovu gospodju zaposli da cisti da se malo krece nece joj skodit malo da slaufcici spadnu sto su se nakupili. Otvori firmu pa budi uzor poslodavac da o tebi novine pisu. Ili radi suti i ne jedi govedinu po netu.
Tako je xyz, ovi je vec bio negdi na vakim stranicama! Nije jedini koji kuka sta je gori. Ja sam priko trijes godina, nisam zakukala. Samo nek se vrati! U luki uvik tribaju radnika!
Di si Luce kuco stara.! Malo vise aktivna budi dosadno mi je bez tebe i tvoih komentara.
Pokupi obitelj i privedi k sebi pa neces kukat.Oces jare ili pare.
Gospodo moja lijegas bez svoga muza ..sta bi bilo da je tu sa tobom pitas se…e bilo bi nista!!! Jer bi se mislila kako sutra napravit rucak..sta skuhati,nema nista u kuci..a tek kredit.Nego pokupi dicu i idi svome muzu kad ti toliko fali.
Tako ti i treba glasaj za hdz kriminalce i idi tegli ko stoka u njemačku jer su hdz kisele njuške sva radna mjesta unistili..
Pio Hajduk -Dubrovnik mjenjaš imena a retorika ista.
Pa Hajduk -Dubrovnik mjenjaš imena a retorika ista.