Hrvoje Mandić u Zagrebu predstavio knjigu o pobijenim hercegovačkim franjevcima

U franjevačkom samostanu u Zagrebu predstavljena je knjiga doc. dr. sc. Hrvoja Mandića na engleskom jeziku pod naslovom The Herzegovinian Franciscan Province during and after the Second World War.

Riječ je o knjizi koja je zapravo prijevod njegove doktorske disertacije koja je objavljena kao knjiga pod naslovom knjige Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću.

O knjizi su govorili dr. Robin Harris, Predsjednik Centra za obnovu kulture, prof. dr. sc. Alemka Markotić, predsjednica Akademije medicinskih znanosti i ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, te autor knjige doc. dr. sc. Hrvoje Mandić sa Sveučilišta u Zagrebu i fra Slaven Brekalo, gvardijan samostana hercegovačkih franjevaca u Zagrebu – Dubrava. Moderator je bio doc. dr. sc. Ante Bekavac s KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.

Predstavljanje su organizirali Franjevački samostan Zagreb i Zavičajna zajednica Široki Brijeg u Zagrebu. Prvi predstavljač dr. R. Harris istaknuo je kako je „englesko izdanje je važno jer vrlo malo stranaca mogu čitati hrvatski. Štoviše, potrebno je razbiti iluzije koje ustraju na Zapadu, zlonamjerno promicane od nekih iz ove regije, o ulozi i iskustvu Katoličke crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u ratnome i poslijeratnome razdoblju.“

Nadalje govoreći o važnosti ove knjige istaknuo je sljedeće: Zašto kažem da je ovo toliko važno? Prvo, jer je uvijek važno pobijati mitove i potvrđivati dobro utemeljenu istinu u svim znanstvenim područjima. Drugo, međutim, zato što iskrivljavanja povijesne istine često služe političkim agendama koje su štetne i destruktivne. Namjera je, u ovom slučaju, sugerirati da su katolički svećenici kao skupina – a ne samo u nekoliko nereprezentativnih slučajeva – bili aktivni sudionici u zločinima pod NDH. Stoga se sugerira da poslijeratna ubijanja i trajni progon Crkve, koji je bio osobito žestok u Hercegovini, nisu bili ništa drugo nego partizanska pravda.

Sažimajući važnost ovog engleskog izdanja dr. R. Harris istaknuo je sljedeće: Unutar Hrvatske, i posljedično među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, dva glavna neprijatelja u predodžbi komunistâ bili su HSS i Katolička crkva. HSS je bio brzo potpuno slomljen. Crkva, bio je podvrgnut klasičnom partijskom pristupu.

Prvo su bile likvidacije, zatim teror, zatim zatvaranje i slamanje svećenika mučenjem i puštanje ih kao agenata. Zatim je uslijedila šira subverzija i infiltracija. Konačno – nakon što ništa od toga nije ugasilo vjeru naroda – uslijedilo je ono što bi se moglo nazvati »privatizacijom«. To jest, religiju je moglo prakticirati svećenstvo čije su aktivnosti bile strogo ograničene na crkvene premise, sa dovoljno svećenika pretvorenih u suradnike ili doušnike, djelomično se služeći svećenički staleškim udruženjima, kako bi ostatak klera držali pod kontrolom.

Naslijeđe komunizma još živi na toliko mnogo načina da su ga ljudi skloni previdjeti. Nitko nije odgovarao za ubojstva fratara Širokog Brijega ili Mostara ili bilo koje druge zločine. Ljudi još uvijek olako govore o „oslobođenju“ postignutom prije osamdeset godina, bez da na pravi način priznaju ubojstva, progone, krađu, glupost i bezboštvo, koji su karakterizirali režim, koji je trebao donijeti raj na zemlju, ali koji je toliko toga sveo na jalovo groblje. Stoga je dobro sjećati se i podsjećati druge na istinu. Stručna knjiga Hrvoja Mandića omogućuje nam da to učinimo na vrlo obaviješten način u slučaju ovih franjevaca-mučenika.

Prof. dr. sc. Alemka Markotić u svojem izlaganju istaknula je sljedeće: Ovdje sam kao jedna od brojnih Hrvatica i Hrvata, čiji su članovi obitelji stradavali od komunističkog režima, o čemu se i danas, 30 godina od oslobođenja i stvaranja Hrvatske države više šapće, negoli glasno govori.

Večeras sam ovdje odati počast svim žrtvama, ali i mom stricu, fra. Svetislavu Markotiću, mladomisniku, koji je na početku svog života i svog svećeničkog poziva, grubo zaustavljen i mučki ubijen na Križnom putu negdje kod Maribora između 15. i 20. svibnja 1945.g. Prema kazivanju mog pokojnog oca, Vlatka Markotića, pravnika, ali i robijaša u komunističkom logoru na Sv. Grguru, ime Svetislav su mu predložili kolege bogoslovi, prepoznajući njegovu strastvenu posvećenost Isusu i Hrvatskoj katoličkoj crkvi. Nisu tada pomišljali da su i on i oni na putu skorog mučeništva, na putu prema svetosti.

Tim više je ova knjiga vrijedna jer detaljno pokazuje ulogu hercegovačkih franjevaca u borbi protiv zla koje je nosilo sve pred sobom u drugom svjetskom ratu. Prikazuje teška vremena u kojima su patili s narodom, ali i spašavali narod od njihovih, ali i svojih i druge od njihovih i svojih.

Prikazuje tragediju hrvatskog naroda s braćom na različitim stranama, s krvnicima i svojim Judama, koji su netom prije umakali u istu zdjelu sa svojim učiteljima, franjevcima i dobili od njih prozor u svijet znanja i znanosti, a onda ih predali mučiteljima i zločincima. Prikazuje imenom i prezimenom i krvnike i žrtve i to je iznimno važno. Jer i jedni i drugi imaju ime i prezime i lice krvnika ili lice žrtve. Zašto je važno znati svoju povijest? Ne zato da bismo bili zaključani u njoj, nego da bismo se sjećali stvari koje nam se ne smiju ponoviti jer smo kratkog pamćenja i da bismo naučili kako opet isto ne pogriješiti.

Da bismo oprostili onima koji traže oprost za učinjeno zlo, ali i ne nasjedali na priče sile i moći, kojima nas vjekovima plaše i zarobljavaju u našoj svijesti. Našu povijest trebamo pisati mi, a ne oni, strani i tzv. naši, koji su nas ubijali, zatvarali, predavali krvnicima, otimali našu zemlju i našu mladost i našu budućnost.

Stoga je iznimno vrijedan i prijevod ove knjige na engleski jezik, da bi povjesničari izvan Hrvatske mogli čitati istinu, a ne falsifikate komunističkih povjesničara, ili bolje rečeno istoričara, koji se nisu temeljili na znanstvenim dokazima, nego na partijskoj direktivi. I ne samo da bi čitali nego i razumjeli, a i pokajali se za izdaju koju su činili prema Hrvatima i drugim narodima, predajući ih zločincima, tako da se Bleiburzi, Križni putevi, Srebrenice, više nikada nikome ne ponove. Koliko smo naučili iz naše teške povijesti i vraćamo li uporno one čijim precima Hrvatska nije bila na srcu, nego su je pokušavali utopiti i pretočiti u bilo koju drugu državnu tvorevinu, ostavljam svakom od nas ponaosob pred svojom savješću, srcem i razumom da odgovori sam sebi i svim hrvatskim mučenicima.

Doc. Hrvoje Mandić, zahvalio je svima koji su mu pomogli u pisanju i istraživanju ove teme te istaknuo sljedeće:

Za jugoslavenski partijski i vojni vrh s Titom na čelu – od kojega je dolazila svaka vojna zapovijed – samostan na Širokom Brijegu i franjevačka provincija općenito bili su ‘legitimni vojni cilj’ jer se radilo o ideološkom neprijatelju kojega je trebalo uništiti. Franjevci u Hercegovini – kako su to partijski prvaci Jugoslavije u nastajanju vidjeli – predstavljali su prijetnju budućoj komunističkoj i jugoslavenskoj vlasti. Zločin prema svećenstvu zapadne Hercegovine, posebno prema franjevcima hercegovačke provincije, bio je motiviran ideološkom mržnjom prema Crkvi i svećenstvu u hrvatskom narodu zapadne Hercegovine. Istodobno, to je svećenstvo bilo intelektualna elita i duhovno vodstvo – stožer opstanka i prosperiteta.

Pobijeni franjevci, svećenstvo i narod koji im se utjecao u tim tragičnim godinama Drugog svjetskog rata, bio je nenadoknadiv gubitak za sva vremena. Plan jugoslavenske komunističke vrhuške na čelu s Josipom Brozom Titom, po snazi terora i zločina, bio je dio šireg plana sustavnog zatomljivanju hrvatskog nacionalnog bića u ratnom i poratnom vremenu s ciljem da se Hrvatstvu trajno oduzme i sama pomisao na suverenost i samostalnost. Zahvaljujući Providnosti i probuđenom nacionalnom osjećaju, te promišljenom državničkom vodstvu Franje Tuđmana, taj cilj ipak nije postignut.

Fra Slaven Brekalo u svojem govoru objasnio je proces kazue i metodologiju koju ona zahtijeva pritom ističući važnost da razlikujemo mučenike za koje se traži da su ubijeni iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) i svece koji su plod svetačkog života po krepostima. Zatim je pojasnio vezano za konkretno hercegovačke franjevce nove korake u kauzi i metodologiju istraživanja i prikupljanja dokaza koja se traži da bi ona došla do svojega konačnog cilja.

Doista, još jednom pokazalo se da istina uvijek na kraju nađe put da osvijetli stradanje nedužno pobijenih franjevaca. Nakon osamdeset godina njihovi životi svjedoče kako je ispravno biti na strani evanđelja kao i ostali puk Božji u Hercegovini koji je doživio okrutnost i svireposti zločinačkog režima koji je nanio toliko boli, stradanja i pogaženog dostojanstva nedužnim ljudima, kako franjevcima tako i vjernicima laicima u Hercegovini. Knjiga doc. Mandića uvelike nam pomaže da shvatimo povijeni kontekst vremena i zloćudnu narav režima koji je desecima godina držao u tami svoje zločine ne računajući s tim da zlo ne može biti sakriveno, jer se mora jedanput suočiti sa svjetlom povijesne istine, priopćeno je.

(www.jabuka.tv)