Hrvoje Mandić: Posljedica sukoba u Srednjoj Bosni je etničko čišćenje Hrvata

U srijedu 9. siječnja prigodno je obilježena 25. obljetnica stradanja 27 hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a u Buhinim Kućama kod Viteza.

O okolnostima u kojima se taj zločin dogodio, kao i o uzrocima bošnjačko-hrvatskoga sukoba za HRsvijet govorio je Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru.

“Da bi shvatili povijesni kontekst pokolja nad hrvatskim civilima i vojnicima u Buhinim kućama, kod Viteza, počinjenog od strane pripadnika Armije BiH, 9. siječnja 1993., nužno je predstaviti tadašnju vojnu situaciju u Srednjoj Bosni i ukazati na strateške ciljeve Armije BiH. Za presjek vojnoga i političkoga stanja na tom prostoru krajem 1993. i početkom 1994. godine koristit ću se najnovijim historiografskim djelima, riječ je o knjizi povjesničara Davora Marijana ‘Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.’ i politologa Miroslava Tuđmana ‘Druga strana Rubikona. Politička strategija Alije Izetbegovića'”, stava je povjesničar Hrvoje Mandić, povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru,

Određeni povjesničari i politolozi stava su kako je Alija Izetbefović iskoristio određene rezolucije VS UN-a i postrojbe Armije BiH iz istočne Bosne prebacio u Središnju Bosnu?

“Politička i vojna nesnošljivost između Muslimana i Hrvata, uvjetovana različitim gledištima na budući unutarnji ustroj BiH, odnosno oružani sukobi niskog intenziteta između Armije BiH i HVO-a, pretvorili su se u krvavi vojni sukob u vrijeme trajanja mirovnih pregovora pod Vance–Owenovim vodstvom. Vijeće sigurnosti UN-a, 6. svibnja 1993. donijelo je rezoluciju br. 824 kojom se kao i rezolucijom br. 819, od svih sukobljenih strana zahtijevalo da Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo i Bihać tretiraju kao zaštićene zone. Upravo je takva odluka Vijeća sigurnosti UN-a od strane tadašnjega muslimanskoga političkog i vojnog vodstva iskorištena za usmjeravanje glavnine snaga Armije BiH iz tog područja na područje Srednje Bosne i sjeverne Hercegovine. Kad se tome doda činjenica da su nakon pada Jajca postrojbe Armije BiH iz tog područja također završile na području Srednje Bosne, kao i veliki broj civila protjeranih iz područja banjalučke regije, bilo je očito kako će doći do sukoba”, podsjeća Mandić.

Bez obzira na to što je Središnja Bosna bila u potpunom okruženju Armije BiH, već koncem devedesetih u javnost je plasirana teza o navodnoj agresiji Republike Hrvatske. Kako na to gledate?

“Analizirajući dostupnu dokumentaciju i uvažavajući struku, stava sam da je tadašnje muslimansko vojno i političko vodstvo imalo pet zacrtanih strateških ciljeva: apsolutni vojni i politički nadzor nad zemljopisnim središtem države, apsolutni vojni i politički nadzor nad glavnim gradom Sarajevom, osiguranje prometnih pravaca dolinom Neretve prema Jadranskom moru, osiguranje izlaza na rijeku Savu, te osiguranje horizontalne komunikacije između Sarajeva i Bihaća. Gledajući to ovako, čak tri od pet strateških ciljeva Armije BiH izravno su vezani za prostor Srednje Bosne a jedan za prostor Sjeverne Hercegovine. Podsjećanja radi, upravo je na tom području vođena većina vojnih operacija tijekom bošnjačko-hrvatskoga sukoba. I upravo na tom području počinjen je najveći broj zločina. Problem je što se istraživanju i sankcioniranju tih zločina ne pristupa na isti način”, navodi Mandić.

Vitez: Obilježena 25. obljetnica stradanja Hrvata u Buhinim Kućama

A teze o “dvije agresije” na BiH?

“Kad govorimo o ključnim segmentima hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, dojam je da se tom pitanju pristupa površno i amaterski. Za svaki rat, pa tako i ovaj, ključno je utvrditi njegov uzrok i povod. Stavite s jedne strane tezu o navodnoj agresiji Republike Hrvatske a s druge strateške ciljeve tadašnjeg muslimanskog vodstva i vidjet ćete koja će opcija proći sve zahtjevne testove. Osobno sam sklon stavu onih znanstvenika koji tvrde da su uzroci bošnjačko-hrvatskoga sukoba strateške naravi i različitim gledištima na budući ustroj BiH, što je i danas dominantna tema u odnosima između Bošnjaka i Hrvata na području BiH”, istaknuo je Mandić.

Recimo da su to uzroci bošnjačko-hrvatskoga sukoba, gdje vidite povod?

“Povijesne činjenice pokazuju da bošnjačko političko vodstvo samo dijelom prihvatilo Cutilierov plan, koji je predviđao plan federalizacije ove države i njezino međunarodno priznanje. Slično je i sa Vance-Owenovim planom koji je Alija Izetbegović načelno prihvatio ali ga je vrh Armije BiH, navodno samoincijativno, odbio i pokrenuo vojnu opciju napada na Hrvate u Srednjoj Bosni. Sve ukazuje da je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba upravo u Vance-Owenovom planu. Činjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom središtu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka”, navodi Mandić.

Prostor Središnje Bosne jednoj i drugoj strani je bio zanimljiv i zbog niza tvornica namjenske proizvodnje nekadašnje JNA?

“Da, ‘Slavko Rodić’ u Bugojnu, ‘Bratstvo’ u Novom Travniku i ‘Vitezit’, odnosno tvornici eksploziva Slobodan Princip Seljo (kratica ‘SPS’) u Vitezu, te ‘Igman’ u Konjicu bile su od strateškoga značaja za opstanak Armije BiH. Stoga u kasno proljeće i ljeto 1993. najjače sukobe HVO-a i Armije BiH imamo upravo na tim područjima”, navodi Mandić.

Gdje nalazite uporište za takve tvrdnje?

Čitav je niz eminentnih stručnjaka upozoravao na to. Na savjetovanju Glavnoga Štaba Armije BiH s komandantima korpusa 21. kolovoza 1993. u Zenici Sefer Halilović jer rekao ‘kako sa Vitezom zaokružuju sistem vojne industrije u našoj državi… Onda imamo kompletan lanac u našim rukama… Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju’.

Zanimljivo, niti jedan od komandanta ABiH nije predlagao napadna djelovanja prema VRS nego su im prioritetni ciljevi bili hrvatske enklave u Srednjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru i Jadranskom moru. Odstranjenjem Hrvata iz Srednje Bosne ABiH stavila bi pod kontrolu vojno-industrijske komplekse a etničkim čišćenjem Hrvata iz Srednje Bosne cijela jedna provincija po Vance-Owenovom planu mora pripasti Muslimanima što bi za posljedicu imalo da je njihov teritorij ne samo veći nego nacionalno i strateški kompaktniji”, ocijenio je Mandić.

Spremna optužnice za stravične zločine u Buhinim Kućama

Važno je sagledati i obostrani raspored snaga HVO-a i Armije BiH i njihovu brojnost na tom prostoru.

“Kad je riječ o vojnom rasporedu, treba istaknuti da se rat u Lašvanskoj dolini vodio u dvostrukom okruženju. Snage HVO-a bile su u okruženju ABiH, dok je potonja bila u okruženju VRS i HVO-a. Zauzimanjem Travnika i Bugojna ABiH okružila je HVO u Lašvansko-Lepeničkoj dolini na području oko Busovače, Viteza i dijela Novog Travnika tako da je HVO počeo život u okruženju s oko 6000 vojnika okruženih višestruko brojnijim muslimanskim snagama. Snage Armije BiH čitavo su razdoblje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba bile u ofenzivi i stalnim su napadnim akcijama pokušavale usitniti taj prostor na više malih enklava. Dakle, na tom prostoru karakteristično je bilo pozicijsko ratovanje, gdje su se postrojbe HVO-a branile u kompaktnom prostoru širine 3-10 km i dubine 10-12 km, što je mogućnost manevra svodilo na nisku razinu, dok su snage Armije BiH išle na presjecanje tog prostora. Zanimljivo je da su se upravo u tim pokušajima događali i zločini”, ocijenio je Mandić.

Kakav je bio odnos snaga?

“Na području Općine Vitez u ljeto 1993. godine Operativna grupa Bosanska Krajina (OZ BK) Armije BiH angažirala je snage 17. krajiške, 303., 325., a kasnije 306. i 314. motorizirane brigade. S druge strane, u općini ‘Vitez’ HVO je bio znatno “tanji”, a obranu je preuzela Viteška brigada koja je brojala 2.210 pripadnika“, ističe Mandić.

Rekli ste da je HVO djelovao pozicijski. Znači Armija BiH u Središnjoj Bosni djeluje napadno?

“Nakon ovladavanja Bugojnom i Travnikom, vojni i politički vrh naredio je Komandi OG BK 7. kolovoza 1993. da pokrenu napadnu operaciju na grad Vitez i okolicu pod kodnim imenom ‘Oprez’ čiji je cilj bio razbiti HVO na širem području Viteza i Novog Travnika i zauzeti tvornice ‘Vitezit’ u Vitezu i ‘Bratstvo’ u Novom Travniku. U borbama u kolovozu, rujnu i listopadu snage ABiH uz pomoć oklopa nisu uspjele ovladati prostorom Viteza i Novog Travnika. HVO je izvodio nekoliko protuudara kojom je uspio odbaciti ABiH na početne postave. To je imalo za posljedicu da su se postrojbe HVO-a iscrpljivale i trošile i onako skromnu zalihu streljiva. Slijedilo je jedno dugo razdoblje u kojem Armija BiH nije napadala jer se prestrojavala i pripremala za novu napadnu operaciju i potpuno uništenje HVO-a u dolini Lašve”, navodi povjesničar Mandić.

Dakle, u zimu 1993. slijedi završni pokušaj udara Armije BiH na hrvatsku enklavu u Središnjoj Bosni?

“Od sredine studenog 1993. godine 3. korpus ABiH pripremao je izvesti operaciju ‘Prozor 93’ koja je za cilj imala spajanje s okruženim snagama Armije BiH u Starom Vitezu. Prema zapovijedi komande 3. korpusa od 16. prosinca 1993. zadatak je bio ‘razbiti ustaške snage’ na pravcima napada, deblokirati Stari Vitez i tvornicu SPS Vitez, što je uključivalo i potpuno blokiranje svih prometnica „između Busovače, Viteza i Novog Travnika. U gotovosti za izvršenje narednog zadatka potpuno razbijanje ustaških snaga u navedenim rejonima i oslobađanje okupiranih gradova. Navedeni korpus ABiH angažirao je postrojbe OG BK, Taktičku grupu Alfa i postrojbe 314. brdske brigade ABiH. Upravo su postrojbe OG Bosnske Krajine imale zadatak uništiti HVO u području Novog Travnika, Nove Bile i Viteza. Operacija pod imenom Prozor 93 počela je ujutro 22. prosinca 1993. a Taktička grupa ‘Sjever’ u sastavu OG BK Armije BiH istog dana probila je crtu obrane HVO-a u području Križančeva sela likvidirala je 64 hrvatska civila i pripadnika HVO-a”, podsjeća Mandić.

Upravo u tim napadnim operacijama dogodili su se zločini Armije BiH nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a u Križančevom selu i Buhinim kućama?

“Postrojbe ABiH iskoristila su jutro 9. siječnja 1994. gustu maglu i u napadu iz Sivirinoga Sela probile crtu obrane Viteške brigade HVO-a u Buhinim kućama i presjekle prometnicu Vitez – Busovača. Na prostoru Buhinih kuća HVO je izgubio prostor 150 x 100 na kojem je bilo trideset kuća. Tog dana pripadnici ABiH pobile su u Buhinim Kućama 27 hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a

Isti dan HVO je u protunapadu do 19 sati uspio vratiti 11 kuća. Na južnom dijelu viteškog bojišta ABiH je zauzela četiri rova na području Sofe i crtu širine 100 metara i odbila nekoliko pokušaja HVO-a da vrati izgubljeno područje. Snage ABiH snažnom topničkom vatrom tukli su po crti obrane HVO-a i gradskom središtu Viteza gdje je do 20 sati palo više od stotinu projektila. Tijekom noći 9./10. siječnja HVO se prestrojio i sutradan u protunapadu vratio pet objekata u Buhinim kućama, čime je omeo planirani napad OG BK na Vitez. Viteška brigada HVO-a je do 14. siječnja u području Sofe vratila i dio ranije izgubljenog prostora. OG BK ABiH nije bila u stanju za nastavak napada, a to potvrđuje masovno dezertiranje muslimanskih vojnika 15. siječnja s crte bojišta. Napadne operacije ABiH na području Srednje Bosne nastavljene su do travnja 1994. godine odnosno do potpisivanja Washingtonskog sporazuma”, navodi Mandić.

Uz čitav niz zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim pripadnicima HVO-a, koje su posljedice hrvatsko-bošnjačkoga sukoba u Središnjoj Bosni?

“Posljedica tih operacija je etničko čišćenje Hrvata iz Srednje Bosne. Ukupno je izbjeglo i protjerano 152.950 Hrvata, ubijena je 1.051 civilna osoba, od toga 121 dijete, a ubijeno je i 644 zarobljenih vojnika HVO, čime dolazimo do 1.695 ubijenih hrvatskih civila i vojnika prema dostupnoj historiografskoj dokumentaciji. Uz kazano, važno je napomenuti da se spomenuti sukob nastavio i nakon potpisivanja Washingtonskoga sporazuma. Istina, sukob više nije oružani, ali je nastavljen“, navodi Mandić.

Kako do rješenja?

“Postizanjem pravednoga i samoodrživoga političkog rješenja kojim će biti zadovoljna sva tri naroda, a samim tim i većina građana BiH, prestat će potreba za svim oblicima razračunavanja u BiH”, zaključuje Mandić.

Hrvoje Mandić: Grabovica je pravi primjer etničkog čišćenja pod Armijom BiH

(HRsvijet.net)