HRS: Fenomen hrvatske šutnje se mora adresirati

Branitelji HVO-a s pravom i s potpunim opravdanjem upućuju poruke ogorčenja hrvatskim političkim strankama zbog izostanka ikakve reakcije na optužnice protiv zapovjednika HVO-a. No, potrebno je ogorčenje valjano adresirati.

U bivšoj Jugoslaviji bio je poznat „fenomen hrvatske šutnje“. Trajao je godinama, od Karađorđeva do slobodnih izbora 1990.god. kada predstavnici Hrvata u komunističkoj vlasti nisu imali svoje stavove o događanjima u bivšoj Jugoslaviji, te su svojom šutnjom pomagali onima koji su gušili želje za hrvatskom samostalnošću. Postaje li ovaj „fenomen“ pravilo i kod naših izabranih predstavnika u tijelima Bosne i Hercegovine? Svjedoci smo kako kad god se podigne optužnica protiv bilo kojeg pripadnika Armije BiH, sve bošnjačke političke stranke odmah reagiraju, tvrdeći da se radi o nepravednim optužnicama, kojima se samo želi izjednačiti krivnja za ratna događanja u BiH. Čak i tzv. javni mediji koji ovih dana ubiru harač po hrvatskim krajevima se stave u službu obrane digniteta Armije.

Postavlja se jednostavno pitanje zašto izabrani politički predstavnici Hrvata u BiH šute? Hrvatskim generalima se u optužnicama stavljaju kvalifikacije zločinaca, kojima se neosnovano optužuje cijeli jedan narod i cijela jedna vojska – HVO, a oni šute.

Žalosno je što je samo braniteljska populacija osjetila potrebu reagirati na ovaj politički progon zapovjednika HVO-a i obratiti se hrvatskim političkim strankama. Međutim, potrebno je razlikovati „hrvatske političke stranke“ koje se generalno proziva, od naših političkih elita, inače profesionalnih polagača vijenaca koji sa jednakim žarom slave i obljetnicu HRHB i 25. studeni, odnosno novembar. Zato bi valjalo adresirati nekoliko pitanja našoj eliti koja tobože zastupa naše interese.

Valjalo bi upitati Glavno vijeće HNS-a na čelu sa Božom Ljubićem zašto se jasno i nedvosmisleno ne poduzmu konkretni koraci protiv političkog progona HVO-a? Jasni koraci, ne štura priopćenja prije ručka. U GV HNS-a sjedi i Bariša Čolak, kao i drugi koji su obnašali i još uvijek obnašaju visoke funkcije, osjećaju li oni potrebu i odgovornost reagirati? U HNS-su ima dovoljno i pameti i iskustva, ali očigledno se ne želi iz samo njima poznatih razloga nedvosmisleno reagirati i stati u obranu istine i časti hrvatskih zapovjednika, ostavljenih na milost, odnosno bolje rečeno na nemilost Tužiteljstva BiH.

Valjalo bi priupitati aktualnog ministra pravosuđa Josipa Grubešu zašto on ne reagira? Je li možda razlog što je samo par dana nakon optužnice protiv generala Mije Jelića, u intervju Večernjem listu izrazio zadovoljstvo radom VSTV-a (koje je, usput, onemogućilo izbor Hrvata na poziciju predsjednika vrhovnog suda RS-a) i kako je sretan što su krajem 2015. puštena sredstva IPA fondova koja će omogućiti, citiramo: „efikasnije procesuiranje ratnih zločina“? Je li ovo ta efikasnost? Ili je možda razlog što je, opet ga citiramo „stav HDZ-a da se reforma pravosuđa učini po volji građana“? Gdje nestade konstitutivni narod koji je glasovao za ove ljude.

Budući da se generala Jelića, kao i neke druge zapovjednike HVO-a tereti za zločine na području Mostara, valjalo bi priupitati mostarskog gradonačelnika Ljubu Bešlića zašto on ne reagira? Možda se ne želi zamjeriti poznatom hrvatoljupcu Safetu Oručeviću, njegovom kolegi sa ljetnih druženja kod Starog mosta, a koji i dan danas, dok je u sebi našao venu misionara „Centra za mir i multietničku suradnju“, Hrvate naziva „bobanićima i ustašama“, paralelno financirajući snimanje dokumentarnih filmova o tobožnjem etničkom čišćenju i progonu Bošnjaka Mostara, gdje se otvoreno sotonizira HVO. Valjalo bi priupitati zastupnike u državnim zakonodavnim tijelima iz oba HDZ-a, zašto oni ne reagiraju?

Iz HRS-a smo, na žalost, još početkom 2014. pisali, slali dopise HNS-u, javno istupali i dr. kako se mora reagirati na kopanje arhiva HVO-a u Zagrebu. Jedini smo, na žalost, od hrvatskih stranaka javno reagirali kada se haškoj šestorci onemogućilo puštanje na prijevremenu slobodu (dok se recimo Šešelj, a kasnije i Stanišić i Simatović slobodno hodaju po Beogradu). Jedini smo, na žalost, reagirali na tekst optužnice Mili Puljiću. Javno smo se i u lice suprotstavili politici međunarodne zajednice i OHR-a zbog jednostranih stavova po pitanju Domovinskog rata. Javno smo radi sotoniziranja HVO-a od strane Tužiteljstva sugerirali proširenje referenduma o Tužiteljstvu iz RS-a na teritorij cijele države.

Radi otvorene podrške generalu Glasnoviću dobivali smo poruke prijetećeg sadržaja upućene od strane „pravovjernih“ Hrvata koji su vrlo bogato unovčili svoje pozicije dobivene preko leđa HNS-a. Uz sve ovo, radili smo cijeli niz aktivnosti usmjerenih ka pomoći braniteljskoj populaciji koje ne želimo spominjati jer ne želimo biti licemjeri i na teret teške socijalne situacije naših branitelja kupiti jeftine političke poene.

Zašto ono koji moraju biti najglasniji u obrani naših Svetinja, šute? Zašto se šuti o herojskim djelima HVO-a iz obrambenog rata, o spašavanju i zbrinjavanju stotina tisuća bošnjačkih izbjeglica? Zašto se šuti o naoružavanju i obučavanju pripadnika postrojbi Armije BiH? Otvoreno pitamo hrvatske predstavnike u vlasti, žele li i oni da laži i neistine uđu u povijesne knjige? Fenomenom šutnje itekako doprinose tome.

Kao narod moramo uvesti pojam odgovornosti. Narod je birao naše zastupnike u vlasti i oni moraju odgovarati narodu koji ga je birao. Zato se ogorčenje naših branitelja, koje je u potpunosti opravdano, jer se udara u naše Svetinje za koje su oni dali svoje živote, mora pravovaljano adresirati. U protivnom sve ostane kao u nekom zraku, pa se u narodu stvara apatični dojam kako „su sve stranke iste“. Nismo svi isti!”, priopćeno je iz Hrvatske republikanske stranke BiH.

(www.jabuka.tv)