Hercegovački Spider-Man u Parizu izveo pljačku stoljeća i “očarao” javnost

Počelo je jednog dana u šetnji pariškim parkom Jardin des Tuileries, s pogledom na ljude u redu pred nekakvim staklenikom. Ispostavit će se da je to Musée de l’Orangerie, konstrukcija iz 19. stoljeća koja je služila kao staklenik, a poslije je pretvorena u muzej impresionizma i postimpresionizma. Vjeran Tomić bio je tada tek tinejdžer i bježeći od roditeljskog doma ispunjenog stalnim svađama kratio je dan lunjajući ulicama Pariza.

Mjesto ga je zaintrigiralo te je ušao. Najpoznatiji radovi u muzeju bili su Monetovi, no Tomića su najviše privukle Renoirove scene sretnog djetinjstva. Bio je to, napisat će poslije u jednom od dvadesetak pisama što ih je razmijenio s Jakeom Halpernom, autorom New Yorkera i dobitnikom Pullitzera, “paralelni svemir”, čarobna verzija grubog pariškog života koji je poznavao.

Renoir je život promatrao iz čarobnoga svijeta. Biti u blizini takvih djela ispunjavalo me oduševljenjem, zapisao je Tomić.

Nije ni čudo što se godinama poslije, nakon što je postao vješt lopov te završio na suđenju za najveću pljačku umjetnina u stotinu godina, svidio francuskim medijima i javnosti. Zbog korištenja penjačke opreme, novinari su ga prozvali Spider-Manom, a negativnoga konteksta bilo je minimalno.

Francuzi vole priče o pljačkašima ako nema krvi. Za nas je Tomić bio savršen lopov. Nije bio naoružan, nikog nije ozlijedio, nije pljačkao pojedince, nego muzeje s lošim osiguranjem. Prevario je čuvare bez poteškoća, a djela koja je ukrao pokazuju da ima ukusa, objasnio je New Yorkeru Stéphane Durand-Souffland, novinar koji je priču o Tomićevu suđenju pratio za Le Figaro. Tomić je još bio i vrlo pristojan prema sucu.

Djetinjstvo toga kradljivca podrijetlom iz Hercegovine nije bilo sretno.

Rodio se u Parizu, no zbog majčine bolesti, kao malog dječaka poslali su ga u Mostar djedu i baki. Tamo je dočekao deseti rođendan, muvajući se oko Neretve, penjući se i skačući u hladnu rijeku te čineći nepodopštine. Tamo je prvi put ukrao. Provalio je u knjižnicu i pobjegao s dvije knjige stare nekoliko stotina godina.

Bio je to intuitivan čin. Nitko me nije učio. Kao da me nešto povuklo da to napravi, prisjećat će se poslije.

Velika nepravda

Povratak u Pariz s 11 godina doživio je kao veliku nepravdu. Roditelje je doživljavao kao neznance. Poslije će taj trenutak u životu okriviti za lopovsku karijeru.

Da me nisu iščupali iz Bosne, vodio bih miran, drukčiji život, tvrdio je. Možda.

I u Parizu se smucao s drugim”klipanima”, skakao po krovovima, općenito, volio se penjati. Uskoro je počeo provaljivati po stanovima. Radio je sam, obijao brave i na najneobičnije načine upadao u tuđe domove. Cilj mu je bio nakit jer ga je bilo lako prodati. Polako se prebacio u luksuznije četvrti, uvijek pažljivo istražujući teren prije akcije.

Za New Yorker je ustvrdio da je opljačkao nekoliko poznatih Parižana, među ostalim francusko-karipskog pjevača Henrija Salvadora i egipatsku kraljevsku obitelj.

Tvrdi da je od Egipćana ukrao zlatne manšete i medalje Lawrencea od Arabije.

Često se po nekoliko puta vraćao u stanove dok ne bi utvrdio što će uzeti ili pronašao sef.

Bio je gospodin provalnik. Radio je u stilu glasovitoga kolege iz francuske fikcije Arsènea Lupina, ispričao je jednom prilikom dizajner Philippe Starck, kojeg je Tomić posjetio 2004. odnijevši obiteljski nakit.

Priče o njegovoj snalažljivosti su legendarne. Sam je Tomić opisao anegdotu kada se bježeći od policije sakrio u jedan stan u koji se postariji vlasnik vratio s mladom, seksi djevojkom. On se, prisjeća se, sakrio u ormar dok “par nije završio”. Kada su napokon zaspali, izišao je iz stana.

Njegov policijski dosje pokazuje da je ipak romantiziranje smatrati ga “gospodinom”. Tomić je, naime, osuđen za desetine kriminalnih djela, među kojima su nimalo “gospodska” prodaja droge, pljačka s otegotnim okolnostima, nasilna krađa, prijetnja smrću i ilegalno posjedovanje oružja. Međutim, nešto ga je razlikovalo od običnih kriminalaca. Bio je pomalo čudan i brutalan, kaže jedna prijateljica, ali i veliki estet, ljubitelj prirode, klasične glazbe, životnija, gastronomije. Bio je velik poznavatelj sireva i vina.

No, iznad svega bio je veliki zaljubljenik u umjetnost.

Matissea je Tomić cijenio zbog “vesele, zaigrane palete boja”, Klimta zbog “senzualnosti”, a Renoira zbog “slatkoće koja izvire iz njegovih portreta djece”. Sam je kao dijete poželio biti slikar, ali s tim se nije složio njegov otac ustrajući na tome da je slikanje hobi, a ne posao.

S umjetninama kao potencijalnim plijenom njegov se sin počeo susretati obijajući fine pariške stanove. Divio se vrhunskim slikama, no nikada ih nije skinuo sa zida jer je znao da se ta roba teško prodaje. Ipak, povremeno bi ga ljubav prema umjetnosti nadvladala i Tomić je, tvrdi, počeo odnositi i slike. Poslije će svoje krađe početi opisivati kao trenutke imaginacije, slažući se s komentarima da su njegove krađe bile poput umjetničkih djela.

Njegovi prvi “radovi” nastali su 2000. godine. Francuski mediji pisali su o korištenju užadi, samostrijela i kuka za ulazak u stan u kojem je – dok su ukućani mirno spavali – ukrao dva Renoira, jednog Deraina, Utrilla, Braquea i još nekoliko djela – ulov vrijedan pola milijuna eura.

Prva ideja za “posao”

Posao koji će mu promijeniti život i učiniti ga slavnim te dovesti u zatvor pao mu je na pamet u svibnju 2010. godine. Šetao je uz Seinu i zastao kraj jedne zgrade u stilu art décoa. Kroz prozor je ugledao jednu kubističku sliku, ali više su ga zaintrigirali prozori. Bili su isti kao oni koje je godinu dana prije rastavio prilikom jedne pljačke.

Sreća i iskustvo su se susreli, pisao je godinama poslije iz zatvora New Yorkeru. Nije mogao vjerovati da bi moglo biti tako lako. Bila je to zgrada Musée d’Art Moderne de la Ville de Paris, Muzeja moderne umjetnosti, tzv. MAM-a.

Operacija je počela nekoliko dana poslije, kada je kao posjetitelj došao u muzej. Oko njega su stajala predivna umjetnička djela. Jedan je njegov prijatelj izjavio:

Vjeran je bio poput šamana. Neke od umjetnina emocionalno su ga izazivale. Pojedino umjetničko djelo emitira vibraciju, opipljivu energiju, a Vjeran je osjeća. Sam lopov o tom je događaju rekao:

Volim dodirivati umjetnine. Osjećam u njima prošlost, sve te silne generacije, koje su po meni dio umjetničkog djela.

Osim umjetničke vrijednosti izloženih radova, Vjeran Tomić primijetio je da neki detektori pokreta nisu funkcionirali. To ga je oduševilo. Pljačka, smatrao je on, čin je imaginacije.

Ponekad razmišljam i onda mi odjednom, kao čarobnim štapićem, dođe rješenje problema, ispričao je.

Za razliku od kreativnog dijela posla, Tomić je veći problem imao s drugim, jednako važnim dijelom priče. Kome prodati ukradeno? Dotad je već upoznao Jean-Michela Corvezu, poduzetnika koji se između ostalog bavio preprodajom umjetnina. Upoznao ga je 2004., preko kolege lopova.

Znajući da Tomić često provaljuje u bogate kuće, Corvez mu je dao listu umjetnina za koje su bili zainteresirani njegovi klijenti. On ga je prvi nazvao l’Araignée – pauk. Sada ga je Tomić došao posjetiti, govoreći mu o MAM-u. Corvez je rekao da bi rado uzeo jednog Légera. U muzeju je bila jedna njegova slika – “Miran život uz svijeću” iz 1922.

Tomić je, tvrdi danas, oklijevao, ali usta ga nisu slušala. Odlučio je da će to učiniti. Šest dana dolazio je i “obrađivao” prozor kroz koji se 20. svibnja 2010., nekoliko sati prije zore, ubacio u muzej.

Skinuo je naručenu sliku sa zida i izvukao je iz okvira. Kada je naumio izići, pogled mu je pao na Matisseovu “Pastoralu”. Trenutak je gledao “malog vraga” koji svira flautu pored tri gola tijela. Skinuo je i tu sliku. Potom je otišao do Modiglianijeve “Žene s lepezom”. Bila je prekrasna. Uzeo ju je. Skinuo je još Picassova “Goluba s graškom” i Braqueovu “Maslinu u blizini Estaquea”. Šesta slika koja ga je privukla bila je Modiglianijeva “Žena s plavim očima”. No, kada se približio da i nju skine sa zida, osjetio je srsi.

Ako me skineš, požalit ćeš do kraja života, rekla mu je slika, a on se zaledio. Nešto poslije u svojem Renaultu parkiranom blizu Seine još je nekoliko trenutaka razmišljao o prekrasnoj plavookoj ženi.

Dok je policija iduće jutro sastavljala zapisnik, on je spavao u stanu na drugom kraju Pariza.

Umjetnine vrijedne oko 100 milijuna eura čekale su u njegovu prtljažniku.

Uskoro je priča krenula nizbrdo. Tomić je djela predao Corvezu, ljutitom zbog Tomićeve samoinicijativne odluke da uzme još četiri slike, koji mu je u kutiji za cipele predao 40.000 eura u zamjenu za slike.

Uskoro se u Tomića uvukao strah da mu je policija za petama. Svi mediji brujali su o pljački, o tome su se raspisali i svjetski mediji. Osim toga, oduvijek se bojao doušnika. Svaki put kada je završio na policiji, bilo je to na dojavu.

Njegova bojazan pokazala se utemeljenom. Šest mjeseci nakon pljačke netko je policiji prišapnuo Tomićevo ime.

Praćenjem i prisluškivanjem potvrdili su sumnje. No, dugo nisu poduzimali korake prema uhićenju.

U međuvremenu, Corvez je muku mučio s prodajom pet slika koje mu je, umjesto jedne, donio Tomić. Bio je bijesan i prestrašen: nitko nije želio dotaknuti “užarenu” robu. Napokon je našao rješenje za ukradenog Modiglianija. Yonathan Birn bio je urar i imao je malu radnju u četvrti Marais. Imao je i diplomu povijesti umjetnosti sa Sorbonne. Pristao je pronaći kupca.

Za to vrijeme policajci su stezali obruč oko Tomića, motreći i dokumentirajući svaki njegov korak. Iako je Birn u prosincu 2010. odletio za Tel Aviv i Corveza obavijestio da je “99 posto uspio dogovoriti prodaju” u Izraelu, već je bilo kasno da se priča po kradljivce sretno završi.

Očajan i bez novca

Očajan i bez novca Tomić je krenuo u svibnju 2011. u još jednu pljačku. Uhvaćen je na djelu, a tada je priznao i da je on provalio u MAM.

Brzo priznanje moglo se protumačiti kao kajanje, izjavit će poslije njegov odvjetnik. No, drugi sudionici u sudskom procesu vjeruju da je nešto drugo pokretalo Tomića kada je sve otkrio. Bio je ponosan na svoj rad, na to kako je u tome dobar. Opisao se kao vizionar, kaže Anaïs Trubuilt, tužiteljica.

Iako Tomić navodno nije otkrio kompanjone, policajci su imali dovoljno materijala da i njih privedu. Na suđenju koje je počelo krajem siječnja 2017. Birn je tvrdio da je u panici uništio slike koje nikada nisu nađene. Međutim, mnogi u to ne vjeruju.

Suđenje je bilo događaj godine u Francuskoj.

Tomić je osuđen na osam godina zbog pljačke. Birn i Corvez osuđeni su za pokušaj preprodaje ukradene robe i dobili su šest, odnosno sedam godina.

Tomić danas živi u ćeliji u Parizu, gdje se prihvatio ilustracija. U međuvremenu se povezao s jednom dizajnericom koja mu redovito piše i dolazi u posjete. Nada se da bi mogao raditi za njezin studio kada iziđe iz zatvora. Ona, zove se Opiola, kaže da Tomić za svoju sudbinu iza rešetaka i dalje okrivljuje roditelje i to što su ga na silu odveli iz Bosne. Tomić kaže:

Ukrali su mi život. Bio sam prisiljen postati lopov.

No, ona ne misli da je to presudilo. Prekretnica je bio njegov davni posjet Musée de l’Orangerieju.

Kada Vjeran voli neku sliku, želi je posjedovati. Nije sposoban samo je promatrati. Njegovi su impulsi izvan njegove kontrole. On što želi, to uzme, smatra ona.

Iako to nikada nije priznao, mnogi su danas uvjereni da zna gdje su slike i da čeka izlazak iz zatvora ne samo kako bi pokrenuo svoju crtačku karijeru nego i kako bi ih unovčio.

(Jutarnji.hr)