Hercegovac u jednoj godini imao prihod od 40 milijuna dolara

Rak-rana hrvatskog društva: spora i troma birokracija koja je sama sebi (čitaj: i svojim uhljebima) svrha, bolest je koja izjeda i BiH.

U jednakoj, ako ne i većoj, mjeri žali se hercegovački Hrvat Ljubo Louie Mikulić, 74-godišnjak koji živi u pravom svjetskom trokutu; njegove su adrese u podjednakoj mjeri Grude –​ Meksiko – Kanada.

I više bi vremena provodio na rodnoj grudi u Grudama, točnije u mjestašcu Borajna u koju je voljan investirati milijune, da ga u tome ne koči, pogađate, birokracija. I korupcija, zašto da se lažemo kad sve znamo. Kad se tomu pridodaju nesređene obiteljske relacije, dođe čovjeku da pobjegne iz prekrasne Hercegovine glavom bez obzira, zauvijek ostane na toplom pijesku Meksika ili u uređenom, na investicije spremnom i za biznis zahvalnom Torontu, Vancouveru, negdje u Kanadi, bilo gdje.

“Pogan sam bio”

Ali ne, postoji tu ipak neki “faktor X”, ne da se s hercegovačkog krša Ljubo tek tako. Zvao se on i pet puta “Louie” ako vam drago, njega je baš taj siromašni, sveti krš skovao tako upornoga i žilavoga. I zato će – dade li Bog sreće, a zagovor obližnje Gospe Međugorske zdravlja – Ljubo baš u Borajni napraviti ono što je naumio. A to su nepregledni vinogradi zasađeni trnjakom, žilavkom, merlotom i širazom, etnoselo s autohtonim kućicama za odmor, ali i golf-terenom, velikim objektom uklopljenim u okoliš s bazenom i najboljom gastronomskom ponudom, onakav kakav može privući u Hercegovinu i Kanađane, i Meksikance. Ma i Japance, Bože daj!

Ovo je prva cjelovita priča o samozatajnom Ljubi Louieu, prva koju dragovoljno za novine daje, nakon cijelog svog mučeničkog ali i uspješnog života u dalekoj pečalbi. A otišao je davno, na pragu punoljetnosti, najprije u Austriju. Prisjeća se dana kad je izbačen iz osnovne škole nakon sedmog razreda, kaže, pogan je bio. Pripovijeda mirno, bez sjete, vraća se sve više tamo odakle je pobjegao; uz čašu dobrog crnoga priča bolje klizi. Sjedimo ispred jedne, središnje kućice u sklopu ranča koji uređuje na mjestu svoje stare rodne kuće, piše Slobodna Dalmacija.

“Uvijek falilo hrane”

Probao sam sva vina svijeta, ali meni je moje najbolje. Ozbiljno vam kažem, nazdravlja Mikulić.

Vinarstvo i vinogradarstvo nije njegov “core-business”, da ne bude zabune; on je krupni igrač na tržištu dionica, a vino mu je ono što su nekome balote. Hobi, razbibriga. Prvi posao kojim se počeo u životu baviti je –​ klačina.

Da, pravio sam klak. Klačinu. Nije uspjela jedne godine, pa sam otišao u Austriju. Onda se tamo bježalo, a meni se nije išlo ni u školu, ni u vojsku; rasporedilo me u autojedinicu. Ma, još i prije vojske sam vidio da moram otići, jako se teško živilo. Imali smo mi četrdeset ovaca, pet krava i dva krmeta, ali to je bilo nedovoljno da prihrani nas 11 u kući. Dva su mi brata zarana i umrla, jedan u bešiki (kolijevci, nap.a.), drugi stradao od pištolja, igrao se bio. Uvijek je hrane falilo. Otac bi prodao duhan i kupio brašno, a mater bi ispekla kruh, ali ga nismo smjeli jest prije sutradan jer bi ga onako toplo ispečenog svega pojeli odmah pa ne bi doteklo. Bio sam mršav kao prut kada sam došo u Austriju; sjećam se da me nitko nije htio uzet za rađu.

Jednom sam tako stajao čekajući da me pokupi poslodavac za fizički rad, svi su drugi već otišli na rađu, ja ostao. I zaustavio se auto, pita čovjek: “arbeit?”. Ja mu kažem: “ja”, yes. I on me uzeo, odveo u vinograd, a ja do kraja dana sve napravio bez greške! Onda me pita: “morgen?”, za sutra. I tako ja kod njega stalno radio, ojačao, devet je vinograda imo i krankšal (kao neku privatnu ambulantu, nap.a.). Njegova se kćer bila zaljubila u mene, ali ja sam tada bio seljak, primitivan; smetalo mi je što je godinu dana starija od mene. I tako je nisam htio ženiti. Koja budala, seljak…

Ribar pa drvosječa

Djever i sestre me zovu u Kanadu, u Toronto, ja njoj kažem “in meantime” da ću se vratit za godinu dana. I otišao ja u Toronto, radio tamo obnoć, naporno bilo, obnoć se spava a ne radi. Nije mi se svidjelo u Torontu, ali onda sam upoznao jednog Dalmatinca, i on me pozove u Vancouver; ni njemu Toronto nije legao…

Zaradim ja u Torontu nekih 2.500 dolara, kupio kartu i odem u Vancouver. Tamo sam ribario jer Hrvati u tom gradu drže oko 70 posto commercial-ribanje, ali slabo je to išlo. Onda sam upoznao jednog Ličanina, on me pak odveo u šumu. To je bilo dobro, jak posao, ali mi je jedno stablo prilikom sječe stuklo nogu u sto komada, i danas je ostala centimetar kraća. Godinu dana sam se oporavljao, gadno je bilo, kako su me samo iznijeli, morfij dali, ali oporavio sam se – i opet u šumu, veselo sažima Ljubo, koji je u međuvremenu proširio posao u šumarskoj industriji, sam organizirao posao, dobro zarađivao na krčenju i čišćenju terena. Kupio je i tri kuće tijekom četrnaest godina – dok ga nije okrpila svjetska inflacija 1981. – i postao od Ljube – “Louie”.

Ma bilo mi komplicirano objašnjavat, zvali su me ispočetka L-Džubo, ja onda radije postao Louie, radio dobro, u danu bi zaradio tisuću kanadskih dolara bez problema. Nažalost, korupcije ima i tamo, počeli su me zezat inspektori, tražili su mito a ja na to ne pristajem. I tako ja u inflaciji i uz sve probleme i pad posla ostao bez dvije od tri kuće, kaže Ljubo, koji je u životu dotaknuo i zvijezde i dno. Više puta…

Betty i četvero djece

Stigao se, kaže, na vrijeme oženiti, bilo je to 1978. godine, kad je imao 30 godina, i na jednoj od hrvatskih zabava u Kanadi upoznao devet godina mlađu Betty Dražetu, podrijetlom od Zadra. Dobili su u braku (koji traje i dandanas) četvero djece, tri kćeri i sina kao predzadnje dijete. Baš kad je nasljednik Mate-Matthew bio na putu, ulovila ih je velika ekonomska kriza.

To je bio gadan period, ništa mi nije išlo od ruke, a imao dvije male kćeri i sina na putu. Kladio sam se na konje, i tu isto gubio; onda sam upoznao jednog Portugesea, on bi mi rekao na kojega da se kladim, imao je insiderske informacije, namiguje Ljubo. On bi imao informaciju o favoritu, pa bi mi rekao, a ja bi uložio na tog konja. Malo sam se oporavio, ali još sam bio down, priznaje i prisjeća se s mukom kako je bio “zbrokiran”.

Išli su jednom na ručak on i “Portugese” u restoran “Charlie Brown”, i tu je novom prijatelju/doušniku za klađenje otvorio, kaže, dušu. Ovaj mu je na to rekao:

Onda je ovo your luckiest day, tako mi je rekao, i da će mi otvorit kompaniju za burzu. Ja se u to absolutely uopće nisam razumio, Ljubo će, ali je prijedlog ipak prihvatio. Otvorio je tvrtku naziva “Manduša”, po vrtu iza svoje kuće nazvanu. Morao je inicijalno prikupiti 60 tisuća dolara, a tu mu je pak priskočio Dani Pavlović, Hrvat iz Kanade kojega je upoznao kad su zajedno dolazili u Kanadi kod domaćice Janje na raštiku.

Uručio mi je 60.000 dolara u čekovima. I šezdeset dioničara koji su dali po 1.000 dolara. Odmah sam ga imenovao direktorom, a sebe –​ Louieja –​ predsjednikom kompanije. Tada sam znao da okrećem novi list u životu; nema više kopanja ni rezanja drva. Odsad radi mozak, veli Louie.

Rasprodaja i podmetanja

Uskoro u vrtiću gdje je vodio kćerkicu upoznaje Švicarca, vlasnika brokerske kuće, s kojim se sprijateljuje i ulazi u “partnership”. Švicarac stavlja u firmu – koja do tada ima 60 tisuća dolara i jedan “property” –​ Portugalčevu nekretninu – čak milijun dolara u apoenima od 35 centi u dionicama.

Milijun u trezoru, naglašava Ljubo.

Trebalo ih je trošiti namjenski, tako je bio dogovor. Onda upoznajem prijatelja koji buši naftu, uzimam od onog kapitala dvadeset posto i stavljam u bušotinu; bilo je uspješno. I tako napuštam rudarstvo, ulazim u naftu i radim sa SAD-om. E to je divno; u Americi jedan seljačina kao ja dobije šansu za zaraditi milijune. Ovdje nema te šanse, nikad, razočarano će Ljubo, koji uprihođuje deseterostruko više od uloženog u roku od godine dana, radi s Catherine Islandom (LA), drži i predavanja, te bilježi prihod od 40 milijuna dolara.

Kupuje 19 kuća u Vancouveru do 1988. godine, ali ni to nije njegov poslovni zenit; u najjačoj fazi u Africi pravi kobalt i ulaže s francuskom tvrtkom 180 milijuna (od čega šest vlastitog “keša”) u posao u Ugandi koji se međutim nije pokazao profitabilan. Preko noći ostaje bez svoje “šestice”. Bilo je to 1995. godine, nakon što se već istrošio i od pomaganja Hrvatskoj u ratu, i od pokušaja ulaganja u svojoj zemlji, koju od devedesetih posjećuje češće nego ikad prije. Sprijateljio se i s Gojkom Šuškom, generalom Toljem, ali nikad svoje političke veze nije petljao u posao koji je imao ozbiljnih oscilacija. Jednu po jednu prodaje kuće u Vancouveru, kupuje zemlju u Hercegovini ali tu doživljava birokratski kaos i podmetanje od vlastite rodbine, susreće se s famoznim hrvatskim (hercegovačkim) jalom.

Naše “svete zemlje”

Popušio sam veliku lovu,​ rezimira Ljubo. No, nastavlja dalje.

Kupio sam ponovo koliko sam naumio, a ulažem i u druge nekretnine, ne samo u Hercegovini. Na primjer, kupio sam stan od 220 kvadrata na plaži u Cabo Sant Lucasu u Meksiku; tamo je stalno ljeto, pa mi zimi bude fino toplo. Tamo sam naučio pit tekilu, godinama nisam osim vina pio ništa. Ali dobra tekila je super, bez limuna i soli, to su gluposti, tako seljaci piju…

U Grudama, ovdje u Borajni najviše volim biti kad je vruće, ali i berba grožđa je lijepa bila, eto sve smo potrgali, ima zasad 16.000 trsova. Taman za osobne potrebe dobrog vina, dok ne proširim proizvodnju, a hoću ako me birokracija ne zakoči, najavljuje Mikulić, mada ne odveć optimistično.

Hercegovina i Dalmacija su, kaže, “svete zemlje” iz kojih ljudi ne bi trebali odlaziti na rad u Njemačku. Ali odlaze, a oni koji ne odu životare, uzmu kredite i zakopaju se zauvijek.

Na primjer, pogledajte cijenu papira domaće robne marke i nekog njemačkog papira na polici; iste su. A radnik u Njemačkoj ima tri tisuće maraka, dok naš ima 800 maraka za isti posao. Eto, tako radi poslodavac koji nema konkurencije na tržištu, ucjenjuje radnika jer zna da ovaj nema izbora. I onda netko ima ekstraprofit, a netko životari. I još digne kredit na tu mizeriju od plaće da oženi sina, i gotov je zauvijek. Zakopan, ne može ni u Njemačku. Može samo pjevat “Nek’ ti kušin bude stina”, kaže Ljubo, koji bi gradio, ljude zaposlio, čestito platio. Ali…

“Muče me s dozvolama”

Muče me ovdje s dozvolama kao nigdje u svijetu. Vinograd, vinarija, etnoselo, vinski hotel, golf-igralište… Sve bi to ovdje moglo niknuti, još je i svetište u blizini, u župi Klobuk, a ni Međugorje nije daleko. Birokracija je ovdje najgora od svih zemalja di sam bio, naglašava Mikulić.

Ljuti ga i što ljudi ne žele raditi na zemlji, a neće ni da je prodaju; tako stoji kao mrtvi kapital, zarasla, jalova.

Trebalo bi, kao vani, uvesti porez na zemlju. Pa onda ili na njoj radi da ti donosi dobit i da možeš platiti porez, ili prodaj drugome tko hoće raditi, zaključuje.

(www.jabuka.tv | Foto: Nikola Vilic/Cropix)