General Praljak osamljen je u procesnoj, medijskoj i političkoj borbi protiv Haške mreže

U proteklih petnaestak godina hrvatska stvarnost bila je obilježena mnogobrojnim i veoma različitim sudbonosnim povijesnim procesima i događajima, u kojima su se isprepletale unutarnje i međunarodne razine. Smjer toga hoda bio je sve strmoglavije negativan za hrvatske nacionalne i državne interese. U tome su žrvnju do neprepoznatljivosti mljeveni ili preoblikovani gotovo bezbrojni akteri i čimbenici te upropaštavane temeljne duhovne vrijednosti i golema materijalna bogatstva. Tijekom vremena, brzina smjenjivanja presudnih događaja, podataka, aktera i čimbenika bivala je sve brža. Nešto i netko koji su jučer bili ili su barem izgledali iznimno važnima preko noći postajali su ništa i nitko.
No u tim valovima prolaznosti i prividnoga ništavila ipak je postojala nekolicina stalnica, koje su svemu tomu osiguravale čvrsti razorni smjer i smistao. Među tim stalnicama svakako je u proteklih petnaestak godina bitno djelovanje protuhrvatske Haške mreže, koja se sustavno sve gušće plela od Haaga do institucionaliziranih političkih, pravosudnih, medijskih, kulturnih, obrazovnih i inih hagića u Hrvatskoj. Cjelokupna Haška mreža stvarno se i duhovno najviše hranila dvama sudskim procesima; jednim koji se donedavno vodio protiv trojice generala Hrvatske vojske te drugim koji se još vodi protiv šestorice Hrvata iz Bosne i Hercegovine (BiH).
Pravomoćna oslobađajuća presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koju je Haški tribunal izrekao potkraj 2012, skinula je jedan teški kamen kojim su hrvatsko društvo i hrvatska država potisnuti u mračne dubine.

Najteže optužbe protiv Hrvatske

Međutim, u strogo nadziranoj hrvatskoj javnosti godinama je sve više prikrivana činjenica da nad poviješću i budućnosti hrvatske države visi i nadalje još teži i pogubniji kamen, tj. sudski proces protiv šestorice Hrvata iz BiH (Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića). Haška mreža javnosti je u Hrvatskoj nametnula zabludu kako je haški sudski proces protiv „šestorice” nevažan ili manje važan za Hrvatsku. Istina je upravo obrnuta, odnosno sudski proces protiv šestorice Hrvata iz BiH u svakom pogledu je najvažniji za hrvatsku povijest i budućnost.

Jedina ključna točka optužnice svakom od šestorice Hrvata iz BiH glasi da su navodno pripadnici „udruženoga zločinačkog pothvata”, kojem su navodno na čelu bile sve ključne državne (političke, vojne, policijske, sigurnosne i druge) institucije Republike Hrvatske (RH). Na prvom se mjestu u optužnici kao pripadnici „udruženoga zločinačkog pothvata” doslovno navode institucije „Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske (preminuo 10. decembra 1999.), Gojko Šušak, ministar obrane Republike Hrvatske (preminuo 3. maja 1998.), Janko Bobetko, jedan od najviših generala u Vojsci Republike Hrvatske (preminuo 29. aprila 2003.), Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice (i Republike) Herceg-Bosne (preminuo 8. jula 1997.)”, a tek potom poimence su navedena šestorica Hrvata iz BiH protiv kojih se formalno vodi ovaj sudski proces te poimence trojica već prije pravomoćno osuđenih Hrvata iz BiH: „Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić (zvani Tuta)”.

To, da se stvarno ponajprije sudi ključnim državnim institucijama RH (tj. državi RH), logički proizlazi iz činjenice što se pravno ne mogu procesuirati pokojne fizičke osobe, nego se sudi njima kao institucijskim nositeljima, odnosno državnim institucijama koje su uz njihova imena navedene u optužnici. Osim toga, to izrijekom i detaljnije piše na kraju ključnoga dijela optužnice, u kojem su još jedanput poimenično navedeni institucijski nositelji, koji su navodno „ostvarivali ciljeve udruženog zločinačkog pothvata preko sljedećih organizacija i osoba nad kojima su imali neposrednu ili posrednu kontrolu”, tj. preko „raznih čelnika i članova HDZ-a i HDZ-BiH na svim nivoima (…) raznih pripadnika oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te drugih poznatih i nepoznatih osoba”.

U optužnici jasno je napisano da je cilj toga navodnog „udruženoga zločinačkog pothvata” bio u etničkom čišćenju dijelova teritorija BiH te pripajanju toga teritorija Hrvatskoj. Pritom se u optužnici navodi da su sudionici „udruženoga zločinačkog pothvata”, tj. državne institucije RH i optuženi pojedinci, radi postizanja zločinačkih ciljeva, navodno počinili dugački niz najtežih međunarodnih ratnih i humanitarnih zločina.

Iako su glavne točke optužnice protiv Gotovine, Markača i Čermaka koncepcijski iste kao i u slučaju „šestorice” (tj. „udruženi zločinački pothvat”), ipak se u slučaju „šestorice” optužuje država RH da je najteže ratne i humanitarne zločine navodno počinila protiv državljana i države Bosne i Hercegovine, a u slučaju „trojice” navodno protiv dijela svojih državljana i dijela svojega teritorija. Zbog te međunarodne dimenzije bile bi i daleko veće i dugoročnije sve štete – političke, percepcijske, identitetske, pravne i materijalne – koje bi imala hrvatska država, hrvatsko društvo i svi hrvatski državljani, u slučaju kad bi bilo tko od „šestorice” bio osuđen na temelju teze o „udruženom zločinačkom pothvatu”. Pritom sama visina kazne – koja je veoma bitna za optužene i njihove najbliže – ne bi nimalo utjecala na tragičnu sudbinu Hrvatske.

General Praljak i haška igra

Ključna važnost sudskoga procesa protiv šestorice Hrvata iz BiH za ciljeve Haške mreže (ali i za sudbinu Hrvatske) može se iščitavati i iz brojnih podataka i neuobičajenosti tijeka sama sudskoga procesa protiv „šestorice”.

Najdojmljivije je što se na prvostupanjsku presudu protiv „šestorice” čeka nevjerojatno dugo. Odnosno, sudska rasprava i završne riječi bili su prije pune dvije godine (2. ožujka 2011). Usporedbe radi, u procesu protiv „trojice”, nakon završetka rasprave i završnih riječi, čekalo se na prvostupanjsku presudu nešto manje od sedam i pol mjeseci. Koliko je i općenito neuobičajeno to dugo čekanje na prvostupanjsku presudu u slučaju „šestorice”, potvrđuje i činjenica da su sva šestorica optuženih prije čak petnaest mjeseci pušteni da na slobodi (u mjestima svojega boravka, uz ograničenje i nadzor kretanja) čekaju prvostupanjsku presudu. Uz to je posebno zanimljivo što ni ta neuobičajenost nije dobila gotovo nikakvu javnu pozornost, pa čak ni u vrijeme kada je u rujnu 2012. sudsko vijeće donijelo odluku da se samo general Praljak ponovno vrati u haški zatvor.

Haška mreža godinama se posebno negativno skrbi o generalu Praljku, jer je on jedini od svih optuženih Hrvata – iz RH i iz BiH – nekoliko godina prije odlaska u Haag shvatio velike razmjere cijele haške igre te otada svojim sustavnim djelovanjima narušava haški scenarij u procesnom, medijskom i političkom smislu. General Praljak shvatio je da je Haški tribunal ponajprije politički sud te da za tužiteljstvo (koje je stranka u sudskom postupku) rade i korumpirano-izdajničke državne institucije RH. Isto tako, on je očigledno shvatio i da je velika većina obrana sinkronizirani dio haške predstave. I, ono najvažnije, general Praljak shvatio je da je „udruženi zločinački pothvat” jedina bitna točka optužnice.

Zbog svega toga general Praljak jedini je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se temeljito propitala ta ključna točka. Najprije je organizirao višegodišnje prikupljanje te tematsku i pojmovnu katalogizaciju iznimno velike količine povijesnih izvora: pisanih i grafičkih dokumenata, literature i iskaza svjedoka te izvornih video- i audiozapisa. Tu je golemu povijesnu građu digitalizirao i učinio je svima dostupnom putem internetskoga portala, a najvažnije zbirke dokumenata tiskane su u velikoj nakladi i odaslane na nizove važnih adresa u svijetu. Tijekom trajanja sudskog procesa general Praljak u izlaganjima je iznio velik broj činjenica i goleme je nizove dokumenata službeno uveo u sudski proces.

Na taj način nitko od zainteresiranih u svjetskoj politici, struci i javnosti neće moći reći da nije znao ili da nije bio pravodobno obaviješten o svemu što je relevantno u sudskom procesu protiv „šestorice”. To nikako neće moći reći ni nitko u sudskom vijeću, na kojem je odgovornost donošenja sudske presude te moralna odgovornost pred sudom pravne struke, javnosti i povijesti.

Tužiteljske spekulacije

Stoga će biti višestruko i iznimno zanimljivo pratiti izricanje ove presude, jer se sudsko vijeće nalazi pod dva nepomirljiva pritiska. S jedne strane nalaze se brojne čvrste činjenice, a s druge su strane nelogične tužiteljske spekulacije o navodnom „udruženom zločinačkom pothvatu” koje – bez obzira na činjenice – zastupaju krugovi određenih moćnih protuhrvatskih interesa koji postoje u Hrvatskoj i izvan Hrvatske.

Bitna razilaženja u sudskom vijeću kojem je dodijeljen sudski proces protiv šestorice Hrvata iz BiH postajala su sve očitija tijekom sudske rasprave i još više tijekom (odveć) duga čekanja na izricanje prvostupanjske presude. Veoma je izvjesno da predsjedavajući časni i ugledni francuski sudac Jean-Claude Antonetti ne želi udovoljiti protupravnim interesima i zahtjevima Haške mreže, za razliku od dvojice sudaca članova vijeća. Ta se razlika nedvojbeno očitovala i u odlukama sudskoga vijeće koje su donošene glede privremene slobode i ponovnoga pritvaranja generala Praljka, a povezano s financijskim i drugim udarima na generala Praljka od strane državnih institucija RH i haškoga tužiteljstva. U tim je odlukama časni sudac Antonetti bio redovito nadglasavan od druge dvojice sudaca članova vijeća.

Ako na tome tragu bude donesena i prvostupanjska presuda, hrvatska država i hrvatsko društvo doživjet će najteži udar od strane Haške mreže te će daljnja strepnja i krhka nada biti polagane u žalbeni postupak.

U međuvremenu, u prosincu 2012. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je Rezoluciju kojom je produljilo mandat nekolicini sudaca Haškoga tribunala pozivajući ih da „poduzmu sve mjere” kako bi se svi prvostupanjski sudski procesi i žalbeni postupci dovršili najkasnije do kraja 2014. Uz to, u Rezoluciji je od Haškoga tribunala zatraženo da do 15. travnja 2013. predoči plan okončanja sudskih procesa i prijenosa svih preostalih zadataka na novo međunarodno tijelo, što znači da će se i nakon zatvaranja Haškoga tribunala nastaviti život i djelovanje Haške mreže. Stoga je za hrvatsku budućnost i nadalje nužno suočavanje s pitanjem: Postoji li ijedna institucija u Republici Hrvatskoj koja se skrbi o zaštiti hrvatskih državnih i nacionalnih interesa pred naletima preostalih protuhrvatskih zadataka Haške mreže.

piše: Josip Jurčević l Vijenac